800. OBLJETNICA DOMINIKANSKOG REDA

U čast osamstote obljetnice dominikanskog reda Hrvatska pošta izdaje marku s lunetom portala trogirske dominikanske crkve. Na luneti je prikazan najznačajniji dominikanac u povijesti toga reda u Hrvatskoj, zagrebački biskup, blaženi Augustin Kažotić (oko 1260. – 1323.). Dominikanski red srednjovjekovna je redovnička zajednica koja je osam stotina godina sudjelovala u izgradnji Europe, a i Novoga svijeta. Osnovao ju je sveti Dominik, a 1216. potvrdio papa Honorije III. Poput najbližih im franjevaca, dominikanci su nastali kao reakcija na materijalna i duhovna skretanja u životu crkve. Živjeli su život skromnosti i milosrđa, a i njihova je bijela odjeća bila srodna odjeći španjolskih seljaka. Ono što ih je posebno motiviralo jest težnja za spoznajom istine, težnja iz koje je proizlazio i danas proizlazi intelektualni biljeg ovoga reda. Njihovo je poslanje bilo širenje evanđeoskih poruka živom riječju: dominikanci su prije svega propovjednički red. Tijekom osam stoljeća dali su mnoge značajne mislioce i stvaraoce na raznim poljima, a i u ovako kratkom napisu teško bi bilo preskočiti svetoga Tomu Akvinskoga. U Hrvatsku dolaze vrlo rano; prvi samostan osnovan je u Dubrovniku 1225. To prekrasno zdanje, jedan od najljepših dubrovačkih i hrvatskih spomenika, i danas je njihova kuća novicijata. Odatle se šire po cijeloj Hrvatskoj. U njihovu samostanu u Zadru Rajmund iz Capue 1396. osniva prvo hrvatsko sveučilište. Njihovo poslanje u današnjem svijetu nalazi prikladno polje rada ne samo u tradicionalnom znanstvenom okružju sveučilišta, nego i u suvremenim medijima. Blaženi Augustin Kažotić jedan je od najdragocjenijih likova hrvatske povijesti i hrvatske kulture. Rođen je u Trogiru oko 1260., umro u Luceri, u južnoj Italiji, 1323. Zaređen je u Splitu. Studirao je u Parizu na Sorbonnei, postigao doktorat i djelovao kao profesor u Francuskoj i Italiji. Od 1303. do 1322. bio je zagrebački biskup. Reformirao je katedralnu školu i pokazao neobičnu socijalnu osjetljivost brigom za siromašne đake i za nastavnike. Prvi je hrvatski biskup – autor teoloških spisa. Zaslužan je za promicanje sakralne glazbe. Zbog visoka ugleda bio je pozivan za arbitra u velikaškim sporovima. Autor je posebnog „zagrebačkog obreda“ koji je u liturgiji živio sve do Maksimilijana Vrhovca. Svojim političkim stavovima, uvijek na strani obespravljenih, zamjerio se vladaru Karlu I. Robertu. Kad je otputovao u Avignon da se na političke prilike potuži papi Ivanu XXII., Karlo mu je zabranio povratak u Hrvatsku. Tako je postao veliki model političkog prognanika. Papa ga je postavio za biskupa u Luceri, gdje je izvanredno omiljen i na glasu svetosti umro 1323. godine. Premda je njegov spomendan i obred toga dana odmah unesen u kalendar zagrebačke crkve, na beatifikaciju čekao je sve do 1702., a i taj je rezultat većim dijelom zasluga talijanske crkve. Svetim nije proglašen ni do danas; naš osobit mar na prepoznavanju nacionalnih veličina došao je do izražaja i u njegovu slučaju. Blaženi Augustin još za života glasio je kao čudotvorac. U himnu koji mu je posvećen spominje se ozdravljenje papine ruke od Augustinova dodira; brojna čudesna izlječenja (koja je ovaj preskromni svetac pripisivao ljekovitoj moći lipina lišća – s tim u vezi glasovita je Kažotićeva lipa u Cerniku); nastanak izvora (zaboravljeni izvor u staroj Vlaškoj ulici u Zagrebu); pretvaranje mesa u ribu kad je valjalo postiti; i još mnogo dojmljivih primjera. Lunetu trogirske dominikanske crkve dao je 1372. izraditi biskup Nikola Kažotić, Augustinov „brat“, vjerojatnije po pripadnosti dominikanskom redu, ali svakako potomak iste obitelji. Autor je lunete venecijanski kipar Nicola Dente. U sredini lunete lik je Bogorodice, desno od nje Marija Magdalena, lijevo blaženi Augustin Kažotić (koji se u latinskom natpisu ispod prizora već naziva svetim), a uza nj minijaturni lik njegove sestre Bitkule, dobrotvorke crkve. Veliki Europljanin, borac za socijalnu i političku pravdu, znanstvenik, ljubitelj umjetnosti, jedan od onih po kojima je Hrvatska stjecala svoju cjelovitost, na ponos je dominikanskom redu koji ga može smatrati ukrasom svoje povijesti. Na ponos je i cijeloj hrvatskoj povijesti i kulturi, ma kako ga one zapravo malo zaslužile. Željka Čorak