BOŽIĆ 2006.

Motiv: Oltarna pala «Rođenje Kristovo» iz župne crkve svetog Stjepana u Luci Šipanskoj, XV. stoljeće, venecijanski slikar maestro Pantaleone, tempera na drvu Iza naših Božića stoji cijeli niz naslijeđenih Božića. Oni naši osobni, to prisniji što davniji, dok smo još imali sva draga bića svoga svijeta. Oni koje su nam drugi ispričali da nas obdare zalihama vlastite topline; koje smo čitali i u koje smo se uživljavali; i, napokon, oni koje smo gledali sa slika, konstrukcije mašte kroz mnoga stoljeća. Posebice nakon svetog Franje i njegovih prvih jaslica, prvih životinja, prvog sjaja zlatne siromaštine između slame i zvijezda. Ti slikani Božići nisu vezani samo uz blagdansko vrijeme. Oni nam blagdan čine dohvatnim tijekom cijelog kalendara. I kada god pogledamo prizor svete noći s Novorođenčetom, oko nas se rasprostre Božić – imali ga ili ga nemali. Mogli bismo sastavljati božićne itinerere i putovati od mjesta do mjesta s najljepšim slikama, jaslicama, vitrajima... Izohipse i izobate takvih putovanja ispisale bi nam jednu uistinu milu domovinu. Putovanja bi mogla trajati dugo ili biti mnoga, jer je naša božićna baština veoma bogata. Hrvatska pošta pokušala je u nizu godina ostvariti takvo putovanje hrvatskim prostorom i vremenom, otkrivajući Božiće različitih zavičaja i različitih razdoblja – od davnina do dana današnjega. Veoma lijep i veoma star Božić naslijedili smo s otoka Šipana, iz župne crkve svetog Stjepana u Luci Šipanskoj. On je, prema minucioznim istraživanjima našeg velikog povjesničara umjetnosti Krune Prijatelja, nastao oko godine 1450., vjerojatno i nešto ranije. Njegov je autor – a Prijateljeva je atribucija prihvaćena i u Italiji – venecijanski slikar maestro Pantaleone. To je tempera na drvu, četrdeset i devet centimetara visoka, trideset i osam široka, u originalnom kasnogotičkom okviru, koji na donjem dijelu pokazuje i renesansne crte. Jednako se kasnogotički osjećaj prostora već otvara renesansnoj modelaciji i težnji za dubinom. Slika i okvir prepuni su zlata i ultramarina, smeđila i plavila, poetičnih motiva iz maloga života – pogledajmo samo plotić jaslica od pletena pruća, pa bačvicu, ploče krova, cvjetiće... blagost i skromnost životinja, anđele koji nose vrpce s božićnim pozdravima... A ujedno i znakove svetosti, aureole, pa čudesan i raskošan Marijin plašt od zlata i modrine, s ružama i šipcima, kao znak potreban za prepoznavanje neke druge, paralelne razine... Na dnu slike, na donjem dijelu okvira, nalaze se izblijedjeli tekstovi, do danas nepročitani: oni čekaju odgonetanje suvremenim restauratorskim sredstvima. Jednako tako slika bi zahtijevala uklanjanje tragova neprimjerene restauracije otprije sedamdesetak godina... Uz božićnu sliku ostala su vezana, kako nam kazuje Kruno Prijatelj, i dva domaća imena. Ime župnika don Ante Makjanića, kojega će upravo bilješke o ovoj umjetnini, iz prve polovice dvadesetog stoljeća, najbolje fiksirati u povijest. Iz tih bilježaka saznajemo za ime kanonika Deanija, koji je početkom sedamnaestog stoljeća sliku darovao crkvi, gdje se i danas nalazi. Spomenimo se i njih uz blagdan Božića, zahvalni za ovaj prizor koji spada među najpoetičnije što smo ih naslijedili. Željka Čorak