BOŽIĆ 2014.

Izgubili smo smisao očekivanja. Sve i odmah, ovdje i sada: a kada to sve i odmah, ovdje i sada dobijemo, dobitak nestaje takvom brzinom da se teško uvjeravamo kako je i postojao. Sve se ljudsko sastojalo u očekivanju, u polaganu primicanju ispunjenoj želji. Sreća je morala sazrijevati kao i sve u prirodi. Na doživljaju se moralo raditi, on se morao zazivati: jedino tako moglo se rastezati njegovo trajanje. Gubitak strpljenja, uostalom projektiran i kultiviran u suvremenoj civilizaciji, velikim je dijelom razlog pomame za umjetnim svjetovima. Jedan mali predmet koji svake zime unosimo u svoj dom podsjeća nas na drugačiji ritam i smisao življenja. Predmet je okrugao, često zelen, odnosno zimzelen. On je vijenac, krug, koji od pradavnih vremena simbolizira vječnost. Njegovo zelenilo znači pak trajnu obnovu prirode. Biljke od kojih je vijenac ispleten imaju svoja vlastita značenja. Znamo koliko je lovor označio slave, trn patnje, bijelo cvijeće nevinosti... Pa makar se danas vijenac, izazov pojedinačnim kreativnostima, može isplesti ma od čega, on zadržava magiju svoje izvorne poruke. Poruke vječnog, uvijek obnavljanog trajanja, što smisao zadobiva svjetlošću koju nosi: svijeće utaknute u vijenac razdvajaju zimu od topline, dan od noći, smrt od spasa. Riječ je, dakako, o adventskom vijencu, vijencu došašća, jednom od dragih rekvizita Božića u našim domovima. Premda njegovi elementi imaju dugu povijest, u kršćanskoj ikonografiji on je zapravo mlad i nov. Njegov je nastanak gotovo stilska bidermajerska priča, srodna Oliveru Twistu ili Djevojčici sa žigicama. Teška socijalna situacija graniči s bajkom ili se u nju prevodi, uvijek čudom neke upaljene svjetlosti. U Njemačkoj, u Hamburgu, živio je (od 1808. do 1881.) Johann Hinrich Wichern. Imao je sedmero braće i sestara. Otac, bilježnik, umro je kada je Johannu bilo petnaest godina. On je tada morao preuzeti brigu za cijelu obitelj, i dobro je upoznao težinu života. Završivši teologiju, kao evangelički pastor, i sam otac devetero djece, bio je posebno osjetljiv za sudbine siročadi. Od grada je uspio dobiti jednu ruševnu kuću, poznatu poslije pod nazivom Trošna kuća, i u njoj je stvorio dom i odgajalište za djecu bez obitelji i neizvjesne budućnosti. U Trošnoj kući stjecali su naobrazbu i zanate, ali, još više od toga, popudbinu ljudske topline. Johannu Hinrichu Wichernu palo je dakle na pamet da u prosincu, očekujući Božić, svaki dan rasvijetli molitvu po jednom svijećom: dvadeset malih svijeća za obične dane i četiri velike za nedjelje. Bilo je to 1838. godine. Njegov prvi „vijenac“ bio je drveni kotač od zaprežnih kola. Za nekoliko godina njegovi gojenci taj su drveni vijenac počeli zamjenjivati zimzelenim. Odlazeći u svijet, putem svoga kruha, širili su taj običaj, koji se pokazao veoma zaraznim. Iz protestantskog okružja vijenac je ubrzo stekao općekršćansku dimenziju. Godine 1925. postavljen je u katoličkoj crkvi u Kölnu, oko 1935. počeo se blagoslivljati svuda po crkvama; u naše konzumerističko doba osvojio je i javne gradske prostore i postao element globalnoga urbanoga folklora. Neke njegove izvorne značajke s vremenom su se promijenile ili zaboravile. Jesu li tri svijeće ljubičaste, a jedna ružičasta (pokora i radost), možda i sa petom, bijelom, božićnom u sredini, ili su crvene kao krv Kristove žrtve; jesu li njihovi nazivi „proročka“, „betlehemska“, „pastirska“ i „anđeoska“ ili nekako drugačije, koja su sve tumačenja simbolično shvaćenih pojedinosti bilo bi teško, a možda i nepotrebno tvrditi. Ono što ostaje jest podsjećanje na smisao čekanja, očekivanja, dostojne pripreme za sve čemu dajemo težinu i važnost, kalendara duše u kojemu su četiri adventske nedjelje četiri godišnja doba, četiri doba života, četiri stepenice do iskoraka iz vremena... u Božić.
Željka Čorak