DAN BIJELOG ŠTAPA

Motiv: Stilizirani lik slabovidne osobe s bijelim štapom i natpis Dan bijelog štapa na Brailleovom pismu Kretanje je jedan od nedvojbeno najbitnijih preduvjeta neovisnoga življenja svakog čovjeka. I dok većina ljudi nema znatnijih poteškoća s kretanjem, osobama oštećena vida ono je jedan od ključnih problema. U Republici Hrvatskoj postoje institucije koje se bave odgojem i izobrazbom slijepih osoba, ali i poučavanjem slijepih i slabovidnih ljudi za samostalno kretanje. Od ukupnog broja slijepih i slabovidnih osoba u nas (više od 5800) i dalje postoji povelik broj takvih ljudi koji nisu obuhvaćeni tim, po mnogima najvrednijim dijelom peripatološke rehabilitacije, što čini prijeko potreban preduvjet za samostalno, sigurno i neovisno življenje, kao i za njihovu socijalnu integraciju. Odluku o proglašenju Dana bijelog štapa u našoj državi donio je 28. lipnja 1996. Sabor Republike Hrvatske na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske. Bijeli štap nije samo pomagalo kojim slijepe i slabovidne osobe postižu samostalnost nego je istodobno i simbol slijepih i slabovidnih građana društva. Osvrnuvši se daleko u povijest, primijetit ćemo kako je štap bio široko rasprostranjen i u uporabi u različitim područjima ljudske djelatnosti. Ne može se pouzdano utvrditi otkad slijepe i slabovidne osobe rabe štap kao svakodnevno pomagalo za kretanje. U mnogim legendama i narodnim predajama, pa čak i u Starom zavjetu, uz motiv slijepog čovjeka nalazimo štap kao neodvojiv dio njegove identifikacije. U tim je kontekstima štap bio izraz nemoći i siromaštva. Namjenu koju ima danas štapu donosi 20. stoljeće. Naime, u desetljećima između dva svjetska rata javlja se niz poticaja koji mijenjaju ulogu štapa. Tako je James Biggs iz Bristola tvrdio da je on izmislio bijeli štap 1921. nakon što je nesretnim slučajem izgubio vid. Kako se morao iznova prilagoditi svojoj okolini, a budući da ga je sve više ugrožavala rastuća najezda motornih vozila oko njegove kuće, obojio je svoj štap za šetnju bijelom bojom da bi ga vozači mogli lakše primijetiti. Trebalo je međutim proći još deset godina dok bijeli štap nije učvrstio svoju prisutnost u društvu. U Francuskoj i Velikoj Britaniji 1931. predstavljen je plan za kretanje slijepih osoba koje nose bijeli štap. I BBC se uključio u ovaj projekt te je u svojim radioemisijama preporučivao da slijepe osobe trebaju nositi bijeli štap, koji će na svjetskoj razini biti prepoznat kao simbol za označivanje slijepih i slabovidnih osoba. Uvođenje bijelog štapa u Sjevernoj Americi pripisuje se organizaciji Lion’s Club International koja je 1931. započela s provedbom nacionalnog programa za promoviranje korištenja bijelog štapa za slijepe osobe. U to su se vrijeme slijepe osobe kretale držeći štap dijagonalno u nepomičnom položaju, pa je on predstavljao tek znak raspoznavanja. Nakon povratka oslijepjelih vojnih veterana iz Drugog svjetskog rata u Ameriku izmijenjeni su oblik i korištenje bijelog štapa. Razlog tomu je pokušaj da se tim osobama pomogne kako bi se što bolje uklopile u svakodnevni život svoje zajednice. Tako je razvijena metoda «dugog štapa», prema kojoj su se štapovi koristili kao pomagalo pri kretanju te im je time vraćena njihova izvorna uloga sredstva za kretanje, uz istodobno zadržavanje njihove simbolične uloge označitelja samostalnosti slijepih. Prva uredba o bijelom štapu potječe iz prosinca 1930. i savezne države Illinois. Ona je omogućila zaštitu slijepih pješaka i davala im pravo prednosti kad su nosili bijeli štap. Sve veći broj državnih organizacija i ustanova za rehabilitaciju i pomoć slijepim i slabovidnim osobama u Sjedinjenim Američkim Državama u ranim šezdesetim godinama potaknuo je Kongres da dan 15. listopada imenuje Danom bijelog štapa u svih 50 saveznih država SAD-a. Godine 1964. predsjednik SAD-a Lyndon B. Johnson proglasio je 15. listopada Danom bijelog štapa. Predsjednički proglas istaknuo je značenje korištenja bijelog štapa kao pomagala i kao vidljivog simbola. Time je odano priznanje slijepim ljudima na rastućem duhu njihove neovisnosti i sve većoj odlučnosti da žive dostojanstveno. Obilježavanjem 15. listopada svake godine odaje se počast dostignućima slijepih i slabovidnih Amerikanaca te priznanje značenju bijeloga štapa za sve veću samostalnost ovog dijela stanovništva. Organizirana briga za slijepe osobe na hrvatskim prostorima seže u daleku 1893. kada je Hrvatski sabor, a kasnije i Izidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, prepoznao potrebu za osnivanjem Zavoda za slijepu djecu u Zagrebu na čelo kojega je postavio Vinka Beka, prvog hrvatskog tiflopedagoga. Od tada pa do danas mnogo se toga promijenilo u tome području, od prilagodbe Brailleova pisma hrvatskom jeziku, prilagodbe prostora različitih namjena slijepima (zvučni semafori, ulične taktilne trake, ozvučena dizala), a i tehnološki napredak nedvojbeno je utjecao na kvalitetniji život slijepih i slabovidnih osoba. Metode odgoja, izobrazbe i rehabilitacije slijede svjetske trendove, kao i zakonodavstvo – od Zakona o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom, Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti do Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine. Uz odgovarajuće osposobljavanje osobe oštećena vida, služeći se bijelim štapom ili krećući se uz pratnju psa vodiča, imaju veću sposobnost samostalnoga i sigurnoga kretanja: uspješno određuju gdje se nalaze rubnici, stube, neravni pločnici i druge fizičke prepreke na njihovome putu. Bijeli štap ili pas vodič, ili, kako se obično kaže, «oči koje vode» omogućili su naime slobodu neovisnoga kretanja do njihovih škola, radnih mjesta te potpunije sudjelovanje u životu zajednice. Jedine stvarne i teško premostive zapreke na koje nailaze osobe s invalidnošću je diskriminirajući odnos okoline. Stoga, obilježavajući Dan bijelog štapa, treba se prisjetiti nastanka štapa kao pomagala slijepih i slabovidnih osoba te simbolike koju nosi kroz povijest, ali i razmisliti o većoj toleranciji prema osobama s invalidnošću. dr. sc. Morana Vouk