EUROPA - STARE IGRAČKE - PORCULANSKA LUTKA

PORCULANSKA LUTKA

I u najstarijim grobovima drevnih civilizacija nađene su igračke, posebno lutke. One su imale mnoge funkcije, od kojih danas najjasnije prepoznajemo dvije: želju odraslih ljudi da budu pušteni na miru; način da se djeca prilagode ulogama i obvezama u životu. Klasična je podjela na „muške“ i „ženske“ igračke – one za dječake koje valja naučiti ratovati i one za djevojčice koje moraju svladati sva kućna znanja i umijeća. Katkad su se odrasli posluživali igračkama, odnosno lutkama, i u druge, sebi bliže svrhe. Lutke su tako bile manekeni prošlih stoljeća, putujući po dvorovima s modelima raskošne odjeće koju će onda bogate velikašice odabrati i naručiti. Ili su pak,u nehajnim art-déco pozama i odjeći, ukrašavale boudoire i bile stoga nazvane „budoarske lutke“. Zlatno doba lutaka ipak je kasno devetnaesto i rano dvadeseto stoljeće. Brojne tvornice po Europi proizvodile su njihove porculanske glave i tijela drvena, kožnata, kompozitna… u milijunima primjeraka. Poznato je tako, ukoliko je nevjerojatan podatak iz literature točan, da je tvornica Armand Marseille u Köppelsdorfu proizvodila tri miljuna glava godišnje – sasvim je vjerojatan, međutim,podatak da su djeca gotovo toliko bila u stanju razbiti. Stoga su stare porculanske lutke danas prava rijetkost i visoko cijenjeni predmeti sakupljanja, od kojih oni najljepši, uglavnom francuskog porijekla – Jumeau, Bru, SFBJ – postižu goleme cijene. Lutke toga „zlatnog razdoblja“, u svom oblikovanju, prelaze cijeli put od visoke idealizacije historicizma i secesije do potpunog ekspresionističkog realizma. One imaju goleme oči, smeđe ili plave, sitna ustašca, zatvorena ili češće otvorena s nekoliko vidljivih bijelih zubića, brižno šivanu odjeću koja odgovara modi vremena; kasnije, javljaju se i pravi odljevi smežurane novorođenčadi; posebno je zanimljiv repertoar maštovitih tvorničkih oznaka po kojima se rođenje lutke može precizno datirati i locirati. U našim krajevima najčešće se nalaze njemačke i austrijske lutke, naročito upravo one s oznakom Armand Marseille. Takva je i ova lutka prikazana na marki Hrvatske pošte. Njezina neodoljiva ljepota potcrtana je domaćom odjećom koju nosi. To je mala, stara, bogato vezena, u svim pojedinostima prava posavska nošnja – reklo bi se da je ta odjeća tribut lutki; lutka je počašćena tim reliktom iščezavajućega svijeta – neka je vješta i gotovo pobožna ruka vjerovala kako će vezeni cvjetovi i čipke biti bolje sačuvani na njoj nego na živom stvoru. Što nas, zapravo, toliko vuče prema tim starim igračkama, što nas to toliko raznježuje, izaziva takvu nostalgiju? Naša nedoraslost koja nas kvalificira na najbolji mogući način, kao one koji nisu izgubili sposobnost budni sanjati? Dijete u igrački svladava budućnost; odrastao čovjek u toj istoj igrački vidi sve svoje budućnosti koje se nisu ostvarile, sve koje su mogle biti, sve koje se još uvijek mogu odsanjati. To malo sna nudi i ova marka Hrvatske pošte. Željka Čorak