HRVATSKA FLORA 2014. - ENDEMIČNE ORHIDEJE - LIBURNIJSKA KOKICA

Liburnijska kokica
Ophrys liburnica Devillers et Devillers-Tersch.,
porodica kaćunovki ili orhideja (Orchidaceae)


Zajedno s još nekoliko srodnih, endemičnih, svojta liburnijska kokica (Ophrys liburnica) pripada skupini ranocvatućih kokica malenih cvjetova širokoga srodstvenog kruga kokice paučice (O. sphegodes). Kokice paučice pripadaju najpoznatijim, najšire rasprostranjenim, ali i najvarijabilnijim vrstama porodice kaćunovki. Rasprostranjene su gotovo čitavom Europom, uključujući brojne podvrste, varijetete i križance lokalnoga karaktera. Liburnijska kokica jedan je takav ilirsko-jadranski stenoendem, koji cvjeta već u ožujku na malom broju nalazišta duž hrvatskog priobalja, od Istre do Korčule. Opisana je na primjercima sakupljenim 2002. na otoku Cresu.
Uvis naraste do 30 cm. Cvjetovi se razvijaju pojedinačno ili po nekoliko, u rahlom cvatu. Tri vanjska listića ocvijeća najčešće su zelenkasta, dok unutarnji mogu biti i upadljivije obojeni. Medna usna je tamna i dlakava, s golom, modrom šarom (zrcalo) oblika slova „H“ te lažnim „očima“, koje pridonose izgledu kukca.
Znanstveni naziv liburnijske kokice potječe od lat. pridjeva liburnicus izvedenog od imena ilirskoga pomorskog naroda Liburna, koji je naseljavao sjevernojadransko primorje još u 9. stoljeću prije Krista. Jedna je od čestih karakteristika kokica paučica, pa tako i liburnijske, da im cvjetovi netom nakon oplodnje sasvim gube boju, postajući neugledno-zelenkasti i oprašivačima neprivlačni.
Kaćunovke – najveća i evolucijski najrazvedenija biljna porodica na Zemlji, s nevjerojatnih gotovo 900 rodova i više od 25.000 vrsta – u Europi se nalaze na stalno rastućem popisu biljaka neizvjesna opstanka. I brojnost populacija svih vrsta kokica posljednjih se desetljeća smanjuje uglavnom zbog fragmentacije i nestajanja staništa (kamenjarski travnjaci, niske otvorene šikare, napuštene kulture), koja zarastaju u šumu.

Sanja Kovačić