HRVATSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA(NA UNESCO-ovoj REPREZENTATIVNOJ LISTI) - MEDIČARSTVO

Medičarstvo Medičarski obrt u sjevernoj Hrvatskoj Razvoj vještine medičarstva i svjećarstva u srednjovjekovnim samostanima na tlu srednje Europe temeljio se na tradiciji pčelarstva i korištenja pčelinjih proizvoda – meda i voska. Od skupocjenog voska izrađivane su svijeće i zavjetni darovi, dok su se od brašna i meda, uz dodatak raznovrsnih mirisnih začina, pekli cijenjeni medeni kolači poznati u Njemačkoj još u 13. stoljeću pod nazivom Lebkuchen. Za izradu kolača koristili su se drveni kalupi različitih oblika i motiva, a medičarska proizvodnja cvala je u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća. Medičarstvo i svjećarstvo u Hrvatskoj vezano je uz razvoj obrta u gradovima, a nastalo je doseljavanjem majstora s njemačkoga govornog područja, posebice iz Austrije, gdje se uvriježio naziv Lebzelter. Riječ je preuzeta u hrvatski jezik, gdje se udomaćila u obliku licitar, lecetar, kao naziv za majstora i njegovo zvanje, ali i za njegove proizvode. Medičari iz malih i malobrojnih hrvatskih gradova udruživali su se u cehove. Već u 17. stoljeću licitari grada Varaždina okupljaju se u stari i veliki štajerski licitarski ceh sa sjedištem u Grazu; njima se u 18. stoljeću pridružuju zagrebački i koprivnički licitari. Nekolicina hrvatskih muzeja u svojim zbirkama čuva vrlo vrijedne i stare primjerke kalupa iz tog vremena – tako Muzej grada Zagreba ima nekoliko kalupa iz 17. stoljeća, a Etnografski muzej u Zagrebu jednu od najvećih zbirki drvenih licitarskih kalupa. U 19. i prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj djeluju brojni licitari koji su stekli znanja višegodišnjim učenjem vještina kod majstora s područja Austro-Ugarske. Smanjivanje broja licitara od polovine 20. stoljeća posljedica je političkih i društvenih promjena te mijena u načinu života. Medičarskim obrtom u Hrvatskoj danas se bavi nekolicina obitelji i pojedinaca u Hrvatskom zagorju i Međimurju, u Zagrebu i okolici, Samoboru i Karlovcu te u Podravini i Slavoniji. Hrvatski su licitari za izradu proizvoda, peciva i kolača upotrebljavali drvene, glinene, metalne ili gipsane kalupe raznih oblika i ukrasa, koji su se mijenjali ovisno o modnim trendovima, lokalnoj tradiciji i ukusu. Vrlo su često oblici kalupa imali i određenu vjersku simboliku, prikazujući scene iz Starog zavjeta i Novog zavjeta, likove svetaca, motive s mitološkim likovima i prizorima, profanim likovima itd. Najčešći oblici kalupa su srce, beba, potkova, konj i drugi. U Hrvatskoj se razvila zasebna podvrsta licitara koji se prave od mješavine brašna, kvasca i vode, pečenih pa sušenih i obojenih karakterističnom crvenom, žutom, zelenom ili bijelom bojom, s ukrasima od šećerne mase, zrcalima, sličicama i stihovima. Licitari u obliku srca, krunice, medenjaci, keksi (piškoti) i bomboni bili su čest predmet darivanja među rođacima i prijateljima, bilo na selu bilo u gradu, prigodom rođenja djeteta, krštenja, krizme, zaruka ili vjenčanja. Voštane svijeće pratile su čovjeka kad se radilo o liječenju ili smrti, a voštani zavjeti raznih oblika polagani su kao zagovor na oltare svetaca zaštitnika. Licitarski proizvodi kupovali su se i darivali na sajmovima i crkvenim proslavama na kojima su se ljudi sladili još jednim medičarskim proizvodom zvanim gvirc, gverc ili medica. Svoju osobitu primjenu u iskazivanju narodnoga, nacionalnog identiteta licitari su dobili između dvaju svjetskih ratova kada se u građanskim obiteljima uobičajilo kićenje bora licitarima raznih oblika, ali manjih dimenzija. U istom je razdoblju darivanje licitarskog srca inspiracija Krešimiru Baranoviću za balet, a licitarski proizvodi i šatori na sajmovima postaju i slikarska tema. Iako se postupak izrade licitara stoljećima usavršavao, pojedine recepture ostale su obiteljska tajna, a izrada i ukrašavanje do danas je ručno. Devedesetih godina 20. stoljeća licitari postaju hrvatski suvenir, a izrađivači licitara traže nove načine primjene i izričaja, izrađujući, između ostalog, i božićne jaslice od licitara. Medičarstvo sjeverne Hrvatske uvršteno je u listopadu 2010. godine zbog svojega kulturološkog značenja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Tihana Petrović Leš