HRVATSKE AUTOHTONE PASMINE - DALMATINSKI MAGARAC

Dalmatinski magarac Magarac je na ovim prostorima poznat od davnih vremena. Bio je nezamjenjiv pomoćnik u radu na teškim terenima. Postoje brojni zapisi o magarcu i njegovoj nazočnosti na području Republike Hrvatske. Jedan od najranijih zapisa o magarcu potječe još iz 1214. godine u statutu grada i otoka Korčule. U svojim djelima magarca su spomenuli mnogi naši književnici poput Gundulića, Držića, Marinkovića i drugih. Magarac (lat. Equus asinus) je udomaćen iz dva danas živuća izvorna oblika: nubijskoga divljeg magarca (Equus asinus africanus) i somalijskoga divljeg magarca (Equus asinus somaliensis). Na područje Hrvatske, na obale Jadranskog mora, dolazi razvojem trgovačkih veza s civilizacijama Perzije, Egipta i Grčke (Posavi i sur., 2003.). Današnji magarac plod je više prirodne selekcije nego odabira čovjeka. Opstao je u iznimno teškim uvjetima držanja i hranidbe, te je zato znatno niži, manji od izvornih oblika. Zbog svoje velike izdržljivosti i skromnosti koristio se kao radna snaga u izrazito nepovoljnim uvjetima. Dalmatinskog magarca još nazivaju i primorsko-dinarski magarac te ga, kao što mu i ime govori, možemo naći od planinskih nizova na sjeveru (Velebit, Dinara…) do otoka na jugu naše domovine. Čak ga možemo naći i na Žumberku, kamo su dospjeli sa senjskim uskocima. Još prije pedesetak godina populacija magaraca bila je vrlo brojna (oko 40 000, Posavi i sur., 2003.). Rad na zaštiti izvornih pasmina magaraca počinje 1997. godine kada se u Središnji popis matičnih grla pri Hrvatskom stočarskom centru upisuje 68 grla. Danas populacija svih magarca (80 % svih magaraca u Hrvatskoj su dalmatinski magarci) pod selekcijskim obuhvatom iznosi 1105 jedinki (Godišnje izvješće za 2005. godinu, HSC, 2006.). Prema nekim procjenama smatra se da ih sveukupno nema više od otprilike 2000 grla. Dalmatinski magarac je životinja manjeg uzrasta, visine grebena oko 100 cm i mase oko 95 kg. Boja tijela je siva s tamnom prugom duž leđa i preko lopatica koje čine karakterističan križ. Trbuh i unutarnji dio nogu su svjetliji, s tamnijim prugama na gornjem dijelu nogu. Glava je srednje veličine, izbočene čeone linije, a gubica je bijele boje. Na glavi se ističu izrazito velike oči oko kojih se nalazi obruč bijele dlake (naočale). Uške su srednje dužine, s unutrašnje strane imaju dugu svijetlu dlaku, a uz rub crnu. Vrat je srednje dužine i skladno povezan s trupom, obrastao crnom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa uska, a sapi spuštene i slabo mišićave. Prsa su mu uska, noge čvrste, kopita mala, okrugla i tvrda. Magarci su životinje koje žive u stadu (vole društvo), tako da samoću teško podnose. Tijekom povijesti najbolje rezultate u radu imao je u krševitim krajevima u priobalnom području i na otocima. Na tim terenima zastupljene su kulture poput maslina i vinove loze koje traže ručnu obradu tla. Makar i uz nedostatak dovoljnih količina hrane, magarac je idealan pomoćnik i radna životinja. Može nositi teret i do 120 kg na veliku udaljenost (preko 6 km). U radu ima živahan korak i izrazito je ustrajan, što je u suprotnosti s predrasudama da je tvrdoglav i lijen. Magarci se najčešće koriste tako da nose teret na leđima, a rjeđe tako da vuku teret. Danas je vrijednost magarca prije svega u očuvanju biološke raznolikosti, ali i tradicije našeg primorja i otoka te kao turistička atrakcija. Država potiče držanje magaraca isplatom novčanih poticaja te je to, uz poticanje obiteljskih gospodarstava, jedini način da magarac opstane. Igor Štoković