HRVATSKE AUTOHTONE PASMINE - POSAVSKI KONJ

Posavski konj Hrvatski posavac ili posavski konj, kao i većina konja (lat. Equus caballus), prema jednoj teoriji potječe od živućeg izvornog oblika, divljega mongolskoga konja (Equus Przewalsky). Postoji i druga teorija, a to je da konji potječu od više izvornih oblika. Činjenica je da je posavski konj spoj velikih europskih ratnih konja i manjih, pokretljivijih orijentalnih konja. Razlog tomu je što je nastao na području slivnog toka rijeke Save, od Zagreba do Županje. U tim našim krajevima je u prošlosti dolazilo do sudara različitih civilizacija. Prvi pokušaji umatičavanja konja zbili su se u dva navrata, 1978. i 1980. godine. Tada je obilježeno ukupno 83 grla, i to u mjestima Sisačko-moslavačke županije: Tišina Kaptolska, Mahovo, Posavsko Jezero, Ljubljanica te Martinska Ves. Rad na umatičavanju zamire sve do 1991. godine kada počinje sustavni rad u tom dijelu našega konjogojstva (HSC, 2006.). Do tada je pasmina bila prepuštena stihiji te su na njezino oblikovanje utjecali okolina, slobodan uzgoj u velikim stadima i prirodna selekcija (Posavi i sur., 2003.). Najveći dio populacije hrvatskog posavca nalazi se na jednoj lokaciji (Park prirode Lonjsko polje). Danas smatramo da su stada od dvjestotinjak životinja velika, no nekada su nerijetko životinje bile u stadima s više od 2000 grla. Ukupan broj grla pod selekcijskim obuhvatom je 3321 (Godišnje izvješće za 2005. godinu, HSC, 2006.). Sedamdesetih godina 20. stoljeća populacija je brojala oko 12 500 grla. Hrvatski posavac je temperamentan, snažan i otporan, skroman i poslušan (Posavi i sur., 2003.). To je srednje teški radni konj. Visina do grebena kod pastuha u prosjeku iznosi 155 cm, a kod kobila 150 cm. Najčešće boje su dorat i tamni dorat, rjeđe vranac, sivac ili šarac. Ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva, izraženo bistre oči te male, stršeće uši („mišje uši“). Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan, s gustom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa. Sapi su raskoljene, češće strme, s niže nasađenim repom bogatim strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslim kratko nakostriješenim dlačicama (HSC, 2006.). Kopita su plosnata i izrazito široka što je prilagodba dugogodišnjem uzgoju na mekim močvarnim tlima. Ova pasmina se izvrsno prilagodila uvjetima držanja, o čemu svjedoči činjenica da su ove životinje držane gotovo cijele godine na plavnim pašnjacima uz Savu (od ožujka do prvog snijega). Tijekom zime bili su slabo hranjeni sijenom, uz malo kukuruza i ponekad malo zobi. Korišten je pri izvlačenju hrastovih trupaca iz stoljetnih šuma, vukao je brodove i skele, nosio jahače te vukao kola. Kao i većina pasmina konja danas, više nema vrijednost toliko kao radna životinja koliko kao konj za rekreaciju i terapijsko jahanje, a još veću važnost ima za održanje krajolika u kojem je nastao. Premda se uvelike radi na očuvanju ove pasmine, ona je i dalje ugrožena, pogotovo izvozom velikog broja životinja radi dobivanja konjskog mesa. Država novčanim poticajima stimulira očuvanje i zaštitu pasmine, prije svega u njezinu primarnom prebivalištu. U očuvanju pasmine znatnu ulogu su odigrale i udruge uzgajivača hrvatskog posavca.