HRVATSKI VILINSKI SVIJET - KOSJENKA

Marke su izdane u sutisku u arku od 20 maraka (10 x 2), a izdana je i omotnica prvoga dana (FDC). Vilinski svijet je, ako je suditi prema brojnim mitovima i usmenoj predaji oduvijek bio prisutan među ljudima. Bilo da govorimo o tradicijskim usmenim bajkama ili legendama, epskim ili lirskim narodnim pjesmama, ili pak o frazeološkim književnim formama, poslovicama i izričajima- nailazimo na opise vila u prepoznatljivom kontekstu i ulozi. Vile su, prema tim izvorima, antropomorfna bića, izgledom mladih djevojaka izvanredne ljepote, uvijek u besprijekornoj bjelini. Imaju krasne duge, ponekad zlatne raspuštene kose što dosežu do njihovih nogu. Tijelo im je vitko i lagano, oči prodorne, a glas tako milozvučan da "...onoga, koji Vilu jedanput pjevati čuje, srce od miline kroz sav život boli, te on ne može više slušati Čovječjega glasa". U skladu s tim, epiteti koji se vilama najčešće pripisuju su bijela, lijepa, gizdava, draga, tanka, hitra slavna, uzorita, mila, plemenita, vragolasta, ali i razbludna, grešna, huda, naudna. Ovi posljednji nagovještavaju nam i ambivalentnu prirodu vile, koja koliko god najčešće jest dobrohotna i sklona ljudima, toliko postaje opasna ako joj se čovjek na neki način zamjeri. Dvostruka se priroda vile očituje i u njezinom fizičkom izgledu: premda ljepotom i sjajem svoje pojave može osupnuti, donji dio njezina tijela odlikuju životinjske noge, najčešće magareće ili kozje. Prebivališta vila ovise o okolišu u kojem borave, pa ih dijelimo na zemne, vodene i zračne vile. Najbrojnije su zemne vile. Hrvatska topografija obiluje vilinskim staništima i nije rijetkost da i naseljena mjesta preuzmu njihovo ime pa tako imamo mjesta Vilindolac, Vilište, Vilčić, Vilenjak itd. Poznata boravišta vila su i planine. Gotovo svaka planina ili gorje u Hrvatskoj ima u narodnoj predaji svoje vilinske dvore, a Velebit, Biokovo, Mosor, Dinara, Učka, Zagrebačka gora, Petrova gora, Papuk, Dilj, Samoborsko i Krapinsko gorje samo su neki od primjera. Sastajalište vila može biti i određeno drvo ili raskrižje puteva. Narodna predaja govori o vilinskim sastancima s plesanjem vilinskog kola, i čuvenim vilinskim gozbama. Tim sjajnim i raskošnim gozbama s najslasnijim jelima, bezbrojnih okusa, bili su ponekad prisutni i ljudski odabranici ili odabranice. Upravo su oni, a ponekad i slučajni namjernici koji bi nabasali na vilu, tisućljećima pronosili svjedočanstva o vilinskom svijetu i njegovim osobitostima. U hrvatskoj pretkršćanskoj religijskoj kulturi te su osobe nazivane vilenicama i vilenjacima. Oni su u svojim seoskim zajednicama uživali poseban status jer su posjedovali sposobnosti da održavaju komunikaciju i kontakt s vilama. Taj bi se odnos najčešće stvarao u djetinjstvu ili ranoj mladosti, kada bi vile otele dijete, mladića ili djevojku te bi oni na neko vrijeme nestali iz zajednice. Po povratku bi manifestirali sposobnosti iscjeliteljstva, proroštva, te magijske zaštite od zlih utjecaja. Gradeći svoje stvaralaštvo na predajnoj baštini, te pod utjecajem grčko-rimskog mitološkog nasljeđa, predstavnici hrvatske renesansne književnosti, pjesnici: Džore Držić (1461.-1501.), Mavro Vetranović Čavčić (1482.-1576.), Marin Držić (1508.-1567.), Nikola Nalješković (1510.-1587.) i drugi obradili su i svijet vilinskih bića. Između vila i ljudi u tim djelima, dolazi do prisnih, čak i ljubavnih odnosa. Junaci tih djela nailaze na vilu u pastirsko-mitološkom ambijentu i bivaju opčinjeni njenom ljepotom i često su spremni robovati joj do smrti. U prvom hrvatskom romanu (pisanom 1536.) Planinama Petar Zoranić (1508.- ?, između 1543. i 1569.) opisuje ljubav Dražnika i Novaka s vilama Jelom i Marom, a napisao je i djelo pod nazivom Vilenica. Početkom 20. stoljeća novi je život toj usmenopredajnoj praslavenskoj baštini udahnula hrvatska književnica naročitog senzibiliteta, Ivana Brlić Mažuranić (1874.-1938.). U svojoj zbirci pripovjedaka Priče iz davnine profinjenim je uvidom i njegovanim jezično-stilskim izričajem uspjela dočarati patiniranost i autentičnost svojih priča i njihovih likova, privlačeći čitatelje svih generacija u čudesni svijet bajkovitosti gdje prebivaju Regoč, Palunko, Neva Nevičica, Jagor, Toporko, Potjeh, Stribor, Rutvica, Jaglenac, Bjesomar, Svarožić... Upravo su iz ovog odabranog društva dva posebno dopadljiva lika svima poznatih imena, mala vila Kosjenka i član družbe Domaćih (malih kućnih duhova ognjišta) Malik Tintilinić, našli svoje mjesto i na novoj seriji poštanskih maraka Hrvatske pošte. No, nadahnuće u vilinskim predajama ne prestaje niti danas, na početku 21. stoljeća. Neprolazna fascinacija onostranim, mogućnošću komunikacije između pragova različitih, a opet povezanih svjetova što supostoje na zajedničkoj planeti Zemlji, iznjedrila je i vrlo recentna umjetnička ostvarenja, naravno u suvremenom mediju filma i spektakla. Najbolji primjer za to svakako je ekranizacija Tolkienovog djela Gospodar prstenova koji najsuvremenijim efektima modernom čovjeku ispunjava pradavnu potrebu za uvidom u mitske razine, i nadomješta izgubljeni kontakt s vilinskim svijetom. Zoran Čiča