400. OBLJETNICA KLASIČNE GIMNAZIJE U ZAGREBU

Motiv: Otvorena knjiga s ugraviranim rimskim brojem CD (400) Klasična gimnazija u Zagrebu slavi rijedak i više nego znamenit jubilej: četiri stoljeća svojega postojanja i kontinuiranoga djelovanja. Sama ta činjenica bila bi dovoljna da svrati pozornost na ovu školu. Ali njezino značenje danas dobiva nacionalne razmjere jer je ova škola svojim djelovanjem bitno sudjelovala u razvitku hrvatske kulture. Osnovana nastojanjima i zaslugom marnih redovnika Družbe Isusove, ona je inaugurirala i do danas održala živom svijest o presudnoj važnosti klasične naobrazbe i svega što ona uključuje, posebice značenja latinskog jezika u stvaranju i učvršćivanju hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Stoga ova najstarija hrvatska škola već odavno uživa ugled kultne izobrazbene i odgojne institucije u Hrvatskoj. Kulturna i politička povijest Hrvata nerazdvojno je vezana uz latinski jezik i zapadnoeuropski humanizam. Izronivši iz tame svoje pretpovijesti, Hrvati su nakon doseljenja u današnju domovinu svoju kulturu počeli graditi na svojem pismu i svojem vlastitom jeziku, ali su istodobno prigrlili i latinski jezik kao jezik ne samo kršćanstva nego i znanosti, kulture, književnosti i politike cijeloga zapadnog svijeta. Latinski jezik ulazio je već tada u svijest Hrvata kao paralelni jezik njihove kulture, a sve više i kao jezik njihova političkog i javnog života, pa se kao službeni jezik održao u Hrvatskoj sve do hrvatskoga narodnog preporoda. Latinskim jezikom napisani su gotovo svi povijesni državno-pravni dokumenti, listine i spomenici na kojima se temelji neprekinuta državnost Hrvatske od IX. stoljeća do danas, a latinskim jezikom Hrvati su se uspješno othrvali dugotrajnim nasrtajima germanizacije i mađarizacije te obranili svoju državno-pravu posebnost. Na latinskom jeziku održali su hrvatski predstavnici mnogo važnih političkih govora i u hrvatskim i u međunarodnim institucijama (Šimun Kožičić Bernja, Bernardin Frankapan), njime su napisani i u to doba najvažniji hrvatski programsko-politički spisi (Vitezović), latinskim jezikom napisali su brojni hrvatski književnici mnoga i najraznovrsnija pjesnička i prozna djela (od Šižgorića i Marulića do Katančića), pa je opravdana tvrdnja iznesena u kritici da su Hrvati u doba humanizma «imali i najbogatiju i estetski najvredniju latinističku književnost». Bogata latinska tradicija hrvatske srednjovjekovne književnosti nije prekinuta ni nakon razdoblja humanizma: sve do danas hrvatska književnost bilježi i bilingvalne pisce, mahom pjesnike, koji pišu istodobno i na hrvatskom i na latinskom jeziku. Na latinskom jeziku, najzad, počela se stvarati i hrvatska znanost, i to ne samo humanistička nego i prirodoslovna (Getaldić, Bošković, Vrančić). Sve nam to govori da su Hrvati istodobnom uporabom hrvatskog i latinskog jezika i u javnom životu i u književnosti izgradili temelje svojeg identiteta. Na latinskom jeziku oni su bili djelatni graditelji europskoga humanizma, a to znači da su oni već stoljećima građani Europe, i to Europe u njezinim zvjezdanim trenutcima. Štoviše, oni su bili dionici i graditelji europskoga duhovnog svijeta od samih početaka svoje povijesti jer su već tada, latinskim jezikom kao posrednikom, došli u dodir s Biblijom, temeljnom knjigom zapadnokršćanskoga kruga, koja je presudno utjecala na cjelokupni europski duhovni život, ispunivši ga prepoznatljivim sustavom moralnih vrijednosti. Zasluga je Klasične gimnazije u Zagrebu što evo već puna četiri stoljeća održava živim i neprekidno proširuje naše znanje i produbljuje našu svijest o tome. akademik Dubravko Jelčić