400. OBLJETNICA NACIONALNE I SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE U ZAGREBU

Motiv: Pročelje stare i nove zgrade NSK Četiristoljetna povijest Nacionalne i sveučilišne knjižnice nije samo povijest te po mnogočemu jedinstvene nacionalne ustanove, kao hrama i riznice hrvatske pisane baštine, nego i dobrim dijelom oslikava i pokazuje širi povijesni okvir u kojem je nastala, djelovala i razvijala se njezina djelatnost. Osnovana 1607. godine kao knjižnica isusovačkoga kolegija, odnosno knjižnica (prve) javne gimnazije u Zagrebu, nedugo nakon toga postaje knjižnicom (prve) više škole u Hrvatskoj, koja je 1669. godine poveljom cara Leopolda I. utemeljena pod nazivom Zagrebačka akademija. Ukinućem isusovačkog reda 1773. godine, odnosno osnutkom Zagrebačke kraljevske akademije, kao više škole za pravo, filozofiju i teologiju, godine 1776. Nacionalna i sveučilišna knjižnica postaje knjižnicom Kraljevske akademije. Sljedeće godine obogaćena je velikim oporučnim darom zagrebačkoga kanonika i povjesničara Adama Baltazara Krčelića, koji traži da Knjižnica bude otvorena javnosti, što ona i službeno postaje četrdesetak godina kasnije. Darivanje knjiga i druge knjižnične građe jedno je od bitnih obilježja ove knjižnice kroz cijelu njezinu povijest. Spomenimo samo neke: Josip Sermage, grofica Eleonora Patačić, biskup Maksimilijan Vrhovec, ban Ivan Tomašić, Miroslav Krleža... Osnutkom Sveučilišta u Zagrebu godine 1874., Knjižnica svojim zadaćama, pa i nazivom postaje Sveučilišna knjižnica, a to je ime sačuvala i do danas. Valja pripomenuti da je Sveučilište u Zagrebu sve do početka 70-ih godina dvadesetog stoljeća bilo i jedino sveučilište u Hrvatskoj. Tako je ova knjižnica od svojeg osnutka bila i ostala knjižnicom najviše školske ustanove u Hrvatskoj. A upravo zahvaljujući značenju toga sveučilišta za cijelu Hrvatsku, ova je knjižnica s vremenom prerasla okvire zagrebačke Akademije i Sveučilišta, pa time i svoje prvotne zadaće, te postaje hrvatska nacionalna knjižnica. Tako već početkom 19. stoljeća, iako je Hrvatska tada u sastavu Austrijske Carevine, ova knjižnica počinje dobivati nacionalna obilježja, i to ponajprije odredbama o primanju obveznog primjerka (1816. i 1837.) te posebice u ozračju hrvatskoga narodnog preporoda, poznatog kao ilirski pokret, sredinom devetnaestog stoljeća. Od tada, a osobito od druge polovine devetnaestog stoljeća i dalje kroz cijelo dvadeseto stoljeće sve više jača i razvija se njezina nacionalna zadaća, odnosno zadaća kao nacionalne knjižnice, koja tako postaje dominantna. No službeno se, dakako, uz naziv sveučilišna, tek sredinom dvadesetog stoljeća definitivno počinje nazivati i nacionalnom knjižnicom. U svoja četiri stoljeća Knjižnica je promijenila četiri zgrade, odnosno lokacije. Od osnutka pa sve do 1883. godine bila je smještena na Gornjem gradu, a od 1883. pa do 1913. godine djeluje u zgradi Sveučilišta. Godine 1913. Knjižnica seli u novu zgradu na današnjem Marulićevu trgu. Ta je zgrada prva u ovom dijelu Europe sagrađena za knjižnicu, a uz to je i jedna od najljepših secesijskih zgrada uopće. Prava ljepotica u koju su desetljećima, sve do 1996. godine, dolazili, učili i proučavali brojni naraštaji hrvatskih studenata, profesora i znanstvenika te drugih poklonika pisane riječi. Mnogima, i u domovini i u inozemstvu, to je i danas jedno od nezaboravnih razdoblja u njihovu životu. Danas, već jedanaestu godinu, Knjižnica djeluje u novoj zgradi, koja dominira tim predjelom Zagreba i na neki je način "dobrodošlica" svim putnicima koji s južne strane dolaze u središte grada. Valja svakako istaknuti da je najveći dio ove nove zgrade sagrađen i opremljen za vrijeme rata i agresije na Hrvatsku, što je zacijelo jedinstven primjer u povijesti izgradnje nacionalnih knjižnica. Kad se tomu pridoda podatak da je hrvatski narod dva puta u istom stoljeću, na njegovu početku i na njegovu kraju, sagradio novo zdanje za svoju središnju kulturnu ustanovu, onda to, među ostalim, posvjedočuje privrženost hrvatskog naroda ustanovi koja čuva njegovu pisanu baštinu, kao i to da je upravo kultura ponajvećma pridonijela očuvanju identiteta hrvatskog naroda, svim povijesnim kušnjama unatoč. Jer prvotna i neprenosiva zadaća nacionalne knjižnice jest upravo trajno prikupljanje, čuvanje i omogućavanje korištenja hrvatske pisane baštine, bez obzira na njezin medij, a to uključuje i suvremene digitalne medije. Po tome je ova knjižnica zapravo pamćenje hrvatskoga naroda, njegov "dnevnik", te iskazuje njegov nacionalni identitet i potvrđuje njegov povijesni kontinuitet. Navodimo samo, primjera radi, nekoliko dragulja hrvatske pisane baštine: rukopis Vinodolskog zakona (kraj 13. stoljeća), drugi po nastanku pravni dokument u slavenskim zemljama, hrvatski prvotisak, Misal iz 1483., pisan glagoljicom, Judita Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, djela hrvatskih i europskih velikana misli (Franjo Petris, Matija Vlačić Ilirik, Ivan Lučić, Pavao Skalić, Marko Antun De Dominis, Faust Vrančić, Ruđer Bošković...), Razgovor ugodni naroda slovinskog Andrije Kačića Miošića, najčitanije hrvatsko književno djelo, Kraljski Dalmatin, prve novine na hrvatskom jeziku, Kratka osnova... Ljudevita Gaja, Smrt Smail-age Čengijića Ivana Mažuranića, djela Augusta Šenoe, Balade Petrice Kerempuha i ostala djela Miroslava Krleže, pjesme Tina Ujevića, djela Ranka Marinkovića... rukopisi najpoznatijih hrvatskih skladatelja, grafike i crteži hrvatskih grafičara te iznimno vrijedne zemljopisne karte. Kao posebnost navodimo knjižnicu Zrinski, jedne od najznamenitijih obitelji u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. A već gotovo dva stoljeća potpunost i cjelovitost hrvatske pisane riječi temelji se na obveznom primjerku. Hrvatsko pisano blago, hrvatska pisana baština koju čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica, pisana je, odnosno tiskana na sva tri pisma: latinici, glagoljici i hrvatskoj ćirilici (bosančici) te na sva tri jezika: hrvatskom, latinskom i staroslavenskom (hrvatske redakcije), kojima su se Hrvati kroz stoljeća, usporedo, služili kao svojim vlastitim pismom i svojim vlastitim jezikom. Knjižnica je danas punopravna članica Europske knjižnice, koju zajednički grade europske nacionalne knjižnice i zacijelo predstavlja jedan od najvrednijih zajedničkih europskih projekata na području kulture i znanja. A u mrežu se povezuje i s ostalim hrvatskim knjižnicama. Tako korisnicima omogućuje dostupnost ne samo izvorima znanja koje ona čuva nego i drugim hrvatskim knjižnicama te knjižnicama ne samo u Europi nego i izvan nje. Tim više što je svakim danom sve manje potrebno fizički dolaziti u zgradu Knjižnice, jer danomice ima sve više informacija i izvora znanja, i u našoj i drugim knjižnicama, koji su dostupni i na daljinu – internetom – 24 sata na dan. Stoga se ni njezina prvotna funkcija kao nacionalne knjižnice, ni njezina funkcija kao sveučilišne knjižnice, ali ni ostale uloge koje ova knjižnica ima ne gube, nego se u novom informacijskom okruženju, novom informacijskom krajoliku te zahvaljujući novim tehnologijama i medijima ostvaruju na drukčiji način. Svakako brži, jednostavniji i potpuniji. No, unatoč svemu, brojni će i ubuduće svakodnevno dolaziti u našu nacionalnu knjižnicu, i zbog izvora informacija i znanja, ali i zbog brojnih događanja (izložbi, predavanja, predstavljanja, okruglih stolova, koncerata...) i osjećati se ugodno u ambijentu pod staklenim svodovima, u suigri kamena, metala i stakla, okružujući pogledom iz staklenog predvorja gotovo cijelu zgradu i ujedno uživajući u jedinstvenoj i prekrasnoj panorami Zagreba sa sljemenskim zaleđem, vedutom za pamćenje. I dalje će se osjećati kao u hramu i riznici znanja, ali i ljepote. Kultura je jedina koja trajno ostaje. A Nacionalna i sveučilišna knjižnica jedna je od potvrda toga! Dr. sc. Josip Stipanov