500. OBLJETNICA SMRTI IVANA DUKNOVIĆA (blok)

Motiv: Sv. Ivan Evanđelist, skulptura Ivana Duknovića za kapelu bl. Ivana Trogirskog u trogirskoj prvostolnici, 15. st., fotografirao: Živko Bačić Ivan Duknović (Joannes Duhnovich, Ioannes Dalmata), rođen oko 1440. u Trogiru, umro nakon 1509., sin je Stjepana, jednog od važnijih graditelja trogirske prvostolnice. Nakon prvih klesarskih pouka u zavičaju usavršio se u Italiji. U Rimu 1470-ih godina dobiva niz važnih narudžbi, osobito od kardinala Pietra Barba, ubrzo pape Pavla II., kojemu je klesao (zajedno s Minom da Fiesole) grobnicu u staroj bazilici sv. Petra, najmonumentalnije djelo te vrste cijelog 15. stoljeća. Neobičan odjek slave koju je stekao u Vječnom Gradu vidimo u činjenici što se jedna Duknovićeva mramorna Gospa s Djetetom našla i nad grobom pape Ivana Pavla II. prema njegovoj oporučnoj želji. Početkom 1480-ih godina Duknović radi u rodnom Trogiru. Kip sv. Ivana Evanđelista, koji je klesao za kapelu bl. Ivana Trogirskog u prvostolnici, prva je uistinu slobodno stojeća trodimenzionalna skulptura u nas. U tom se kipu nastalom u apogeju Duknovićeva stvaralaštva zrcali trenutak ravnoteže koju je taj veliki umjetnik, vjerojatno sangvinične naravi, postigao između sigurnoga kompozicijskog rezoniranja i psihološkog intuiranja, između formalističkog idealiziranja (koje se očituje u stavu lika i modelaciji draperija) i realizma u izrazu fizionomije. Potpis na bazi kipa (najvjerojatnije naknadno urezan) treba čitati in continuo s natpisom: S . IOANNES . EVANGELISTA . IOANNIS . DA(L)MATAE . F(ACTUM). – Sv. Ivan djelo kipara Ivana – posve sukladno majstorovu potpisu na njegovu najljepšem rimskom djelu, na postolju reljefa Nade, na grobnici pape Pavla II., gdje piše: (I)OANNIS . DALMATE . OPUS. U tom Duknovićevu kipu u kapeli bl. Ivana vidimo iste crte profila kao i na Firentinčevu reljefu u „Maloj“ Cipikovoj palači u Trogiru, na kojemu prepoznajemo Alviza Cipika, ovjenčanog pjesnika i poslije visokog prelata Rimske kurije, iz vremena kad je njegov slavni otac Koriolan radio na tome da ga ustoliči na trogirsku biskupsku katedru. Terminus ante quem non za Duknovićev kip je Firentinčev Sveti Filip (iz 1489.) u kapeli, koji je bio uzor za nastanak Duknovićeva kipa. I Duknovićev Apostol Toma (1508.) također je – promatramo li sustav draperija – u svojevrsnom dijalogu s kipom Ivana Evanđelista. Nakon intermezza u zavičaju Duknović je više godina radio na dvoru kralja Matijaša Korvina u Ugarskoj, gdje se toliko istaknuo da mu je kralj 1488. darovao dvorac Majkovecz. Nakon Matijaševe smrti Duknovića dokumenti ponovno spominju 1497. u Trogiru te 1498. u Veneciji – ako je on uistinu taj „Joane de Stano da Trau“ spomenut u vezi s oltarom u Scuola Grande di S. Giorgio, a ne eventualno drugi poznati trogirski kipar – Ivan Statilić. U nizu antologijskih djela koja je ostavio Duknović, taj najvažniji hrvatski renesansni umjetnik, spomenimo reljefe Bogorodica u padovanskom i trogirskom gradskom muzeju, kip sv. Vlaha u dubrovačkom Kneževu dvoru, poprsje humanista Carla Zena u mletačkom Museo Correr te – vjerojatno kao posljednje – grobnicu bl. Girolama Gianellija u prvostolnici u Anconi. Dražesni putto grbonoša s glavnog portala palače Cipiko (također Duknovićevo djelo), koja se nalazi preko puta trogirske prvostolnice, jedan je od zaštitnih znakova hrvatske renesanse i najvrjedniji artefakt trogirskoga gradskog muzeja. Putto s gorućom zubljom stoji raskoračen na rostri galije, plašta što vihori kao na vjetru, aludirajući očito na admiralsku funkciju koju je obnašao Koriolan Cipiko u mletačkoj floti na Levantu (1470. – 1474.). Trodimenzionalna skulptura rađena u duhu antikizirajućih motiva povezuje se sa sličnom figurom Herakla dječaka koju je nešto poslije Duknović isklesao za fontanu dvora Matijaša Korvina u Višegradu. Duknovićev opus, danas izložen u Berlinu i Parizu, Rimu i Budimpešti, Trogiru i Dubrovniku, daje nam autentičnu sliku najviših umjetničkih i intelektualnih dosega skulpture nastale u tijesnom odnosu između najprobranijih naručitelja i umjetnika formiranom u epicentru europske renesanse, umjetnika koji je uspio surađujući, primjerice s više važnih toskanskih kipara sačuvati i izrazito individualni izraz te, još više, vlastiti temperament. Joško Belamarić