700. OBLJETNICA SIROMAŠNIH SESTARA SV. KLARE U SPLITU

Starodrevni samostan sv. Klare u Splitu, koji datira iz 1308., ove godine slavi sedamstotu obljetnicu osnutka održavajući se kroz burna stoljeća naše povijesti i trajno se obnavljajući priljevom novih zvanja. Kad je serafski otac, sveti Franjo Asiški (utemeljitelj triju redova), obuzet ljubavlju Božjom, povukao za sobom mladu plemkinju Klaru Scifi, ona se prema primjeru Franjinu odrekla «svijeta» – ogradila se zidinama samostana sv. Damjana – da može slobodno uzdizati svoj duh k Bogu i služiti mu u poniznosti, samozataji i ljubavi obuhvaćajući u svojoj cjelovitoj žrtvi sav svijet i moleći za nj. Tako je 1212. u Asizu osnovan Red sv. Klare ili Red siromašnih sestara, koji predstavlja drugi franjevački red, i koji se sasvim posvećuje kontemplativnom životu opslužujući sv. Evanđelje prema Reguli potvrđenoj od pape Inocenta IV., odnosno pape Urbana IV. Ubrzo se Red stao širiti po Italiji i drugim zemljama Europe jer je Klarina karizma i Klarin primjer, na čijem je licu i duhovnom liku trajno blistao «sjaj Slave», privlačio mnoge djevojke. Već polovinom XIII. stoljeća počeli su se i u hrvatskim krajevima graditi samostani u kojima je cvao Franjin i Klarin duh. Među najstarije samostane klarisa ubraja se i splitski, osnovan početkom XIV. stoljeća. No kako su Napole¬onovim zakonom i odlukama austrijskog cara Josipa II. svi ostali samostani klarisa uz jadransku obalu i u Sloveniji bili ukinuti, splitski je samostan jedini kroz vjekove izdržao sve te kušnje. O njegovu osnivanju, kao i o posvećenju samostanske crkve, imamo dva dragocjena dokumenta – dekreta – koje donosi Daniel Farlati u svojem grandioznom djelu Illyricum sacrum. Smrtno oboljevši, splitski plemić Josip Petar ostavio je oporučno, po nadahnuću, novčani zalog prema kojem se u Splitu treba podići samostan klarisa u kojemu će posvećene djevice za sva vremena «služiti Gospodinu kreposti» i slaviti Njegovo sveto Ime. Nakon što je podignut samostan – 1308. – sagrađena je uza nj i crkva koju je posvetio nadbiskup Petar IX. početkom 1311. godine u nazočnosti cijeloga Kaptola i splitskih građana, kad je samostanu podijelio mnoge povlastice. Bilo je to za pontifikata pape Klementa V. (1305. – 1314.), u vrijeme kad je ovim zemljama vladao ban Pavao Šubić, knez Splita i Trogira i gospodar Omiša, a zatim i gospodar cijele jugozapadne Hrvatske, Dalmacije i Bosne... Prva samostanska zgrada sagrađena je na obali, blizu gradskih vrata. Za vrijeme venecijanske uprave, 1424. samostan je premješten u jugoistočni dio Dioklecijanove palače, a na njegovu je prostoru Venecija podigla utvrđeni kaštel. Samostan sv. Klare bio je usko povezan sa životom grada Splita, što potvrđuje i činjenica da se grad u drugoj polovini XIII. stoljeća dijelio na četiri gradske četvrti, od kojih je jedna nosila naziv Četvrt sv. Klare. Ostajući smirene i ukorijenjene u Bogu, klarise su tijekom prijelomnih stoljeća i teških povijesnih zbivanja morale izdržati mnoge zahtjevne kušnje oslanjajući se na Božju providnost i zaštitu. Najteže je bilo za vrijeme velikih epidemija. Tako su 1529., za vrijeme kuge u Splitu, sve redovnice benediktinke samostana sv. Marije u gradu pomrle, a klarise su preživjele. Iza zidina pratile su sudbinu svojega naroda i njegovo mučeništvo prinoseći same sebe za otkup mnogih i za njihovo spasenje – vremenito i vječno. Godine 1783. kuga je zahvatila i samostan klarisa; tad su umrle tri sestre, a samostanski je arhiv bio spaljen. U XIX. stoljeću, za vrijeme austrijske vladavine, redovnice klarise bile su primorane pokrenuti školu i u njoj poučavati. Tako je 1824. u Splitu otvorena prva ženska osnovna škola, a zatim i učiteljska škola (Scuola di Metodica e Pedagogica) te internat za učenice. Ove su škole bile uzorne i njima su klarise zadužile grad, tako da je opatica i direktorica s. Terezija Riboli odlikovana ordenom cara Franje Josipa I. Treća – sadašnja samostanska zgrada – nalazi se na Lučcu. U nju je redovnička zajednica prešla 1883. godine. Sagrađena je nastojanjem opatice s. M. Klare Linardović i splitskoga biskupa Marka Kalođera. Zgrada unutar Dioklecijanovih zidina bila je pretijesna i na nezdravom mjestu, pa su redovnice umirale prije vremena. Stoga je nova zgrada sagrađena izvan gradskih zidina, na slobodom prostoru. To se mjesto danas nalazi u centru grada. Za vrijeme II. svjetskog rata četiri splitske sestre klarise osnovale su novi samostan u Samoboru – Zagrebu. Iz Zagreba su se pak neke među njima otputile u Sloveniju te u Nazarju osnovale novi samostan. Godine 1989. četiri su sestre iz splitskog samostana osnovale samostan u Bosni, u Brestovskom kod Kiseljaka. Inače je svaki samostan autonoman, s vlastitom upravom, pod jurisdikcijom biskupa i pod duhovnim vodstvom braće franjevaca. Za nove članice primaju se djevojke u dobi između šesnaest i trideset godina. Sestre u svojem životu i radu daju u svemu primat Bogu; žrtve su naknadnice-paljenice za otkup svijeta, u jedinstvu s Kristovom žrtvom. Klarise se mole i žrtvuju za spasenje čitavog čovječanstva, posebno našeg naroda. One slijede duhovnost Franje i Klare, odnosno franjevačku duhovnost, koje je zajednički nazivnik kristocentrizam: Krist Betlehema, Krist Kalvarije i Krist Euharistije. Sestre svake ponoći ustaju na molitvu i u skladu sa starim redovničkim običajem odlaze u kor, na molitvu, sedam puta na dan. Bave se ručnim radom, pečenjem hostija i drugim aktivnostima. Godine 1975. samostan sv. Klare u Splitu pokrenuo je i svoju samostalnu biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, pod vodstvom i inicijativom s. Marije od Presvetog Srca, koja je urednica ovih izdanja, i u kojoj je dosad objavljeno stotinjak djela klasika kršćanske duhovnosti. Danas u samostanu boravi 20 sestara, a opatica je s. M. Suzana Muzuković, kojoj u upravljanju pomaže, tzv. diskretorij. Nadbiskup mons. dr. Frane Franić često je isticao ulogu ovoga samostana spominjući da je on «duša grada i duša duše redovništva». Molimo da i dalje bude kao Grad sazidan na gori ili kao svjetionik koji trajno mora stajati na visu osvjetljujući staze u luku vječnosti.