800. OBLJETNICA PROGLAŠENJA VARAŽDINA SLOBODNIM KRALJEVSKIM GRADOM (blok)

Motiv na bloku: Veduta Varaždina iz 1732.; pogled na grad s južne strane, autor: Sigismund Kapp, 1732., akvarel na papiru. Iz albuma Kongregacije Blažene Djevice Marije u Varaždinu, Gradski muzej Varaždina 800. OBLJETNICA ANDRIJINE POVELJE (1209. – 2009.) Grad Varaždin nastao je u srednjem vijeku, uz županov dvor, najvjerojatnije već u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Kako se ime varaždinskog župana i kastruma, utvrde, prvi put pojavljuje u ispravi iz 1181., grad je već 1981. obilježio 800. obljetnicu svog prvog pisanog svjedočanstva. Nepuna tri desetljeća nakon prvog pisanog spomena Varaždina, hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (1205. – 1235.) podijelio je varaždinskoj varoši, koja se u toj ispravi naziva villa Warasd, privilegij kraljevske (i) slobodne varoši. To je bila prva varoš, grad u današnjem značenju te riječi, s takvim povlaštenim statusom na području Hrvatske, a druga na području cijele Ugarske. Zanimljiv je povod zbog kojega je kralj Andrija prve povlastice podijelio upravo varaždinskim varošanima. Kad se on, naime, kao hrvatski herceg (1203.) bio pobunio protiv svoga brata Emerika kao zakonitog kralja i podigao protiv njega oružanu pobunu, Emerik ga je u taboru kod Varaždina uhitio i utamničio u kuli u obližnjem Knegincu. Dok je Andrija ondje bio zatočen, o njemu su skrbili građani varaždinske varoši. Nakon višemjesečnog zatočenja Andrije u Knegincu, Emerik ga je prije svoje smrti, 30. studenog 1204., oslobodio iz tamnice, a kako je 7. svibnja 1205. umro i Emerikov malodobni nasljednik Ladislav, Andrija je konačno postao zakonitim hrvatsko-ugarskim vladarom kao kralj Andrija II. Želeći se Varaždincima odužiti za odanost i vjernost koju su mu iskazali u vrijeme njegova tamnovanja u Kneginečkoj kuli, Andrija im (1209.) izdaje povelju darovnicu nagrađujući ih povlasticama i sloboštinama, ali i vrijednim posjedima. Poveljom je određeno sljedeće: župan ili njegov upravitelj nemaju sudbene vlasti nad Varošanima, nego im može suditi samo sudac (rihtardus) kojega sami biraju, a nisu ni dužni županu plaćati porez i tridesetinu osim ako izvoze robu u Njemačku; svako kućanstvo ipak ima obvezu za dan sv. Martina upravitelju Tvrđe platiti po 12 denara, a kod izbora novog župana ili kod promjene upravitelja Tvrđe, Varoš je obvezna dati po jednog vola, 20 kabala vina i 100 hljebova kruha; Varošanin koji nema nasljednika može svoj imetak ostaviti crkvi ili rođacima, a koji se želi iseliti iz Varoši, može slobodno prodati svoj posjed; u slučaju da neki stranac Varošaninu nanese štetu, za izricanje presude mjerodavan je varoški sudac. Isto su tako poveljom određene i međe varoških, odnosno gradskih posjeda te sela čiji su stanovnici sada varoški podanici te ih na njima ne smiju smetati vlasnici Tvrđe. Andrijinom poveljom grad Varaždin je sa svojim širim područjem, kao kraljevski posjed, bio zapravo podijeljen na dvije gospodarsko-upravne jedinice, na dvije zasebne općine. Starogradskom općinom i njezinim posjedima uime kralja upravlja župan sa sjedištem u varaždinskom kastrumu, današnjem Starom gradu, dok je Varoška općina, također pod izravnom kraljevom jurisdikcijom, potpuno samostalna u svojoj gradskoj samoupravi na čelu s varoškim sucem i vijećem. Takvo je upravno i gospodarsko ustrojstvo i podjela Varaždina potrajalo sve do 1861. godine. Svaka od varaždinskih općina nakon podjele iz 1209. prolazi svoju zasebnu povijest, ali i obje zajedno, kao susjedne općine, prolaze i zajedničku sudbinu. Starogradska se općina (do 1397.) nalazila pod vlašću kraljeva i varaždinskih župana kao njihovih upravitelja, a potom nepuna dva stoljeća u vlasništvu i pod upravom plemićkih obitelji, počevši s grofovima Celjskim (1397.), preko Vitovaca, Ivaniša Korvina, Beatrice Frankopan i Jurja Brandenburškog te Ivana i Krste Ungnada (do 1583.). Zatim prelazi najprije pod upravu, a potom i u trajno vlasništvo obitelji Erdödy. Kao vlasnici i nasljedni župani članovi te obitelji upravljaju Starogradskom općinom puna dva i pol stoljeća. Usporedno s poviješću Starogradske općine svoju višestoljetnu povijest prolazi i Varoška, Gradska općina. Zahvaljujući upravo Andrijinom privilegiju, ali i svom smještaju na važnim trgovačkim prometnicama, ona će se do 15. stoljeća razviti u jako obrtničko i trgovačko središte unatoč čestim presizanjima vlasnika kastruma u njezine posjede i zadiranje u njezina poveljna prava. Da bi što bolje spriječili kršenja tih svojih prava, Varošani su od svakog novog kralja tražili novu potvrdu svojih privilegija i sloboština kako bi ih tom ispravom prema potrebi zaštićivali i branili. Pojavom sve veće osmanlijske opasnosti u 16. stoljeću, uz obnavljanje i utvrđivanje starogradske Tvrđe i osnivanje Varaždinskog generalata, osiguravaju se i Varošani utvrđujući područje svoje, tzv. Unutarnje varoši opkopima i zidinama. Kad je prijetnja takve opasnosti prošla, Varošani ponovno posvećuju punu pozornost svom gospodarskom razvitku, ali i graditeljstvu, umjetnosti i školstvu, što je usko povezano s dolaskom novih crkvenih redova. Uz već postojeći franjevački red, u grad dolaze isusovci (1632.), kapucini (1697.) i sestre uršulinke (1703.). Takav je brzi razvitak grada privukao i velik broj hrvatskog plemstva koje ondje gradi raskošne palače. Posljedak takva sveopćeg gradskog uzleta bio je razvitak Varaždina u važnije središte Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Vrhunac razvitka i sjaja dostigla je Varoš u doba kraljice Marije Terezije kada (1756.) postaje sjedište bana Nadasdyja, a (1767.) i Hrvatskog kraljevskog vijeća, zapravo hrvatske vlade. Takav status, tzv. malog Beča potrajao je međutim samo dvadesetak godina do velikog požara (1776.) kada grad napuštaju najprije ban i vlada, a potom i većina plemstva. Kako je u toj varaždinskoj povijesnoj katastrofi bilo do temelja uništeno dvije trećine varoških domova, čak je trećina stanovništva napustila zgarišta i iselila se u druga mjesta, pretežito u Zagreb. Nakon katastrofe grad se opet mukotrpno obnavlja, dvadesetih godina 19. stoljeća počinje se s rušenjem i odstranjivanjem zidina oko Varoši, stvaranjem građevinskih parcela i proširivanjem grada. Društvena previranja i promjene vezane uz događanja 1848. imat će posljedica za obje općine. Novonastale političke, društvene i gospodarske okolnosti dovest će do novih shvaćanja i do uviđanja sve veće potrebe da se dvije općine spoje i ujedine u jednu zajednicu – u grad Varaždin. Ali ni to ujedinjenje dviju zajednica nije išlo ni brzo ni jednostavno. Trebalo je udovoljiti i, tobože, gubitničkoj strani, Starogradskoj općini, a u tome se uspjelo tek 1861. godine. Dodijeljena su joj četiri zastupnička mjesta u vijeću kraljevskog (i) slobodnog grada, a dotadašnji upravitelj Starogradske općine i vlasnik Tvrđe, grof Erdödy, počašćen je statusom počasnog građanina Varaždina. I tako su nakon 650 godina odijeljenosti i razdvojenosti dvije varaždinske zajednice, općine, ponovno ujedinjene – Starogradska je općina spojena s Varoškom u jednu. Magdalena Lončarić