BOŽIĆ 2008.

Motiv: Interijer (Božićno drvce), ulje na papiru, 1942., 47,6 x 59,5 cm, autora Emanuela Vidovića, iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Božić nije samo prizor sa starih oltara i la plus riche heure crkvene godine nego je trajno nadahnuće umjetnosti sve do naših dana i la plus riche heure našega osobnoga kalendara. Nizu povijesnih Božića, iz različitih hrvatskih sredina, dodali smo stoga ove godine remek-djelo Emanuela Vidovića (1870. – 1953.), jednoga od najvećih hrvatskih slikara. Tim smo se djelom opet vratili u dvadeseto stoljeće i podsjetili se na posljednje, tako nedavno poglavlje još naše, a već ovjerene povijesti. Emanuel Vidović rođen je i umro u Splitu; studirao je u Veneciji; prije konačnoga povratka u Split slikao u Veneciji, Chioggi, Milanu; započeo s «razdiobom podneva», s rastavljanjem svjetlosnih impulsa (pri čemu se, bez krajnje potrebe, spominjao talijanski pravac divizionizam i slikar Segantini). Povratkom u Dalmaciju svjetlost se polako povlači u nevidljivu podlogu njegovih slika i prelijeva u žarki sumrak prijeloma stoljeća. Gotovo monokromne i tamne Vidovićeve slike upravo isijavaju onostrani sjaj. Vrativši se u Split, pronalazi još gušći Trogir; pronašavši Trogir, nalazi još tješnji beskraj vlastitoga doma. Atelier prepun stvari punjenih dušom – pratećih stvari putovanja vremenom – nudi bezbrojne postaje oku i ruci: stare ure, stare lutke, pjate i vaze, katrige i vlastite slike. Razdioba podneva postaje razdioba noći, obilje boja izlazi ne više ispod sunčeva čekića, nego iz zidova i zastora, iz pretvaranja očevida u memoriju. Vjerojatno postoji poseban razlog što je ove godine Vidovićev «Božić» dospio na hrvatsku božićnu marku. S treperavim borom u sredini, s tim najljepšim obrokom sanjarije na stolu, s dobrim, pitomim i strpljivim stvarima, sa stolcima koji su okrenuti prema nama i samo nas čekaju Emanuel Vidović podsjeća nas da je naša kuća crkva. Da je svaka kuća crkva. Da postoji tiho savezništvo protiv svijeta nasilja u kojemu ne samo što životinje ne govore nego se ljudima prereže riječ prije no što iziđe iz grla. Seleći se iz širega u intenzivnije, Vidović nas u ovoj surovoj godini upućuje spasonosnim zalihama slobode, Božiću na stolu, nebu na stropu, miru u duši. Željka Čorak