BOŽIĆ 2009. II.

Motivi: drveni reljef “Poklonstvo pastira” iz župne crkve u Žminju (3,50 kn) Jedva je završio mjesec listopad, a već se na dizalicama uspinju radnici i vješaju žaruljice po krošnjama; kuglice, adventski vijenci, crveno-zelena koalicija božićnih artikala puni dućane uz napjeve koji navode na nostalgiju i kupnju. Do Božića možda će se sam Božić istrošiti i zaboraviti: ni do Uskrsa nije daleko, a volovi, magarčići, sobovi i zečevi uzgajaju se na istim jaslama. Onaj jedini i jedinstveni Božić, onaj Badnjak koji se čekao i pripremao danima, koji se razlikovao sat po sat i obred po obred, rasuo se kao novine na kiosku, u visokoj tiraži i još višoj remitendi. Božić se naučio skrivati. Treba ga ne vidjeti dugo i zatim ga gledati namjerno i sabrano. Tako se od prejakog svjetla i prečestih pogleda u pokrajnju lađu žminjske crkve sv. Mihovila, u središtu Istre, sakrio i jedan od najljepših hrvatskih božićnih prizora. Odakle je na to mjesto došao, nije poznato. On je dio drvenog oltara koji u srednjem polju sadrži prizor poklonstva pastira, u luneti nad njim Sveto Trojstvo, a omeđen je stupovima po kojima se penje vinova loza: ta loza označuje uspon ljudske duše Bogu, ali i Kristove krvi otkupljenja. Loza – vino – euharistijski je simbol koji se nakon Tridentskog koncila često primjenjivao na oltarima sedamnaestog stoljeća, kakav je i ovaj naš. Žminjski reljef upućuje na različita stilska sjećanja koja je pučki majstor ujedinio poetičnom toplinom. Bogate girlande od cvijeća i voća, kerubinske glavice i ostali ornamenti kao da su zaostali iz renesanse; intenzivna pokrata prostora, svedenog gotovo na plohu, kao da je naivna evokacija manirizma; na jednoj od traka što ih drže anđeli stoji godina 1690., ali je vjerojatnije da ona bilježi neki kasniji zahvat na oltaru, a da je oltar nastao sredinom sedamnaestog stoljeća – što je, za veći dio Europe, još legitimno razdoblje manirizma. Kompozicija prizora, premda naizgled mirna, sva je u suprotnostima: između simetrije i asimetrije, lakoće i težine (anđeli lete dobrotom sile teže); stilskim ornamentima kontraponirane su jaslice pletene kao što bi se još danas mogla naći neka košara u istarskom selu, i baldahin pleten poput jaslica, na finim, tankim stupovima, organičnim grafizmima – poput neke protokinezerije. Kula u daljini, gotovo šahovska figura, sažima grad Betlehem. Žminjski reljef, čitak i jasan kao mala pozornica, ne živi bez našeg pogleda: svi nas likovi gledaju, i Dijete i Marija, i sveti Josip i pastiri, pa i anđeli. To je Božić apsolutnog dijaloga, Božić posve radi nas. Ne znamo majstora koji ga je izradio, ali znamo ime naručitelja: hrvatskog župnika Josipa Marinčića, koji se tako pridružuje našoj svetkovini. Božić što je već jednom putovao, ne zna se odakle, sada će ponovno putovati, ne zna se kamo sve ne: po cijeloj kugli zemaljskoj: pronoseći jednu davnu vjeru, njezinu dugu svjetlost i našu spremnost da budemo osvijetljeni i da joj se radujemo. Željka Čorak i Vlasta Zajec