COLLEGIUM RAGUSINUM - 350. OBLJETNICA

Motiv: Pročelje zgrade Dubrovačkog kolegija Već za života sv. Ignacija u Dubrovnik je 1552. pozvan da propovijeda o. Nicola Bobadilla. I poslije su isusovci često dolazili na poziv dubrovačkoga nadbiskupa ili Dubrovačke Republike, i to najprije kao misionari, a zatim u svojstvu učitelja. U Dubrovniku se pokazala potreba da isusovci otvore i kolegij – ustanovu za obrazovanje i odgoj mladeži. Kad je 1634. Dubrovčanin, isusovac o. Marin Gundulić (1596. – 1647.), svoje bogato nasljedstvo namijenio za osnutak isusovačkoga kolegija u Dubrovniku (Collegium Ragusinum), trebalo je pronaći prikladno mjesto za gradnju u ondašnjem pretpotresnom, gusto napučenom gradu. Valja naglasiti da je o. Marin Gundulić rođen u Jakinu (Ancona), a nakon školovanja u Italiji u više navrata djeluje u Dubrovniku, da bi od 1631. do 1634. bio superior dubrovačke isusovačke rezidencije. Potom se vraća u Italiju gdje postaje rektor raznih isusovačkih kolegija. Oca Marina Gundulića portretirao je slikar Domenico Peruzzini (1602. – nakon 1673.), rodom iz Pesara, koji je imao plodnu slikarsku radionicu u Jakinu. Gradnja grandiozne crkve sv. Ignacija, koju je kao arhitektonsko-slikarsku cjelinu zamislio najveći i najznamenitiji isusovački graditelj i iluzionistički slikar Andrea Pozzo, počela je 1699. godine. Kad je 1653. rektorom dubrovačke isusovačke zajednice imenovan o. Giovanni Canaulli, on je u duhu baroknog urbanizma napravio plan za smještaj kolegija i crkve prema kojem je trebalo porušiti kapelu sv. Križa i dvadesetak trošnih kuća. Nakon što su knez i Veliko vijeće, kao i crkvene vlasti odobrili Canaullijev plan, novi isusovački rektor, Dubrovčanin o. Orsat Ranjina, počeo je 1658. kupovati kuće i kućišta za novi kolegij i crkvu. Gradnja je počela 1662., i to prema nacrtima isusovačkoga brata Serafina, no graditeljski pothvat privremeno je omeo katastrofalni potres koji se zbio 6. travnja 1667. godine. Podizanje crkve uz kolegij otpočelo je tek 23. travnja 1699. polaganjem temeljnoga kamena. Plan gradnje izradio je poznati isusovački arhitekt i slikar, brat Andrea Pozzo (1642. – 1709.), koji je bio jedan od najznamenitijih arhitekata svojega vremena. Kao arhitekt poznat je po neostvarenom projektu barokizirane crkve S. Giovanni in Laterano u Rimu te po izvedbi crkve sv. Franje Ksaverskog u Trentu, isusovačkoga kolegija u Bellunu i ljubljanske prvostolnice. Crkva sv. Ignacija tipičan je spomenik rimske barokne arhitekture, međutim, Pozzov nacrt nikad nije potpuno realiziran jer se gradnja crkve razvukla tijekom duljega vremenskog razdoblja. Apsidu glavnog oltara oslikao je slikar Gaetano Garcia (od 1735. do 1738.). U gornjem dijelu apside naslikao je fresku s prikazom rajske slave sv. Ignacija, a u donjem dijelu tri freske od kojih srednja prikazuje sv. Ignacija, a pobočne sv. Franju Borgiju i sv. Franju Ksaverskoga. Ostale zidne slike i ukrase u crkvi izrađivao je od 1894. do 1895. isusovački brat, pomoćnik Antonio Moscheni, koji je oslikavao isusovačke crkve u Indiji. U crkvi se čuva jedna od najvrjednijih zbirki rimskoga baroknoga liturgijskoga srebra u Hrvatskoj. Do crkve i kolegija vodi s Gundulićeve poljane barokno stubište koje je 1738. projektirao rimski arhitekt Pietro Passalacqua iz Messine. Mletački slikar Bartolomeo Litterini (1669. – 1748.) autor je triju oltarnih pala u isusovačkoj crkvi: sv. Augustina, Marijina prikazanja u hramu i smrti sv. Josipa. U isusovačkoj crkvi se desno od glavnog ulaza nalazi najstarija lurdska špilja u južnim hrvatskim krajevima, a nabavljena je 1885. godine. Crkva sv. Ignacija je i mauzolej više dubrovačkih biskupa: msgr. Antuna Giuricea (†1842.), msgr. Tome Jedrelinića (†1855.), msgr. Mata Vodopića (†1893.) i zadarskoga nadbiskupa, Dubrovčanina msgr. Grgura Rajčevića (†1893.). Dubrovačka Republika se već 1555. zainteresirala za mladi isusovački red te moli sv. Ignacija da pošalje svoje redovnike u njihov grad. Isusovci tek od 1604. kontinuirano borave u Dubrovniku. Odjek isusovačkih učilišta u susjednim zemljama potaknuo je dubrovačku vladu da odgoj dubrovačke mladeži prepusti isusovačkom redu, tako da su od godine 1658. poučavanje preuzeli oci isusovci. Isusovci su u Dubrovniku, kao i drugdje, poučavali sve do privremenog ukidanja ovoga reda 1773. godine. Isusovački zavodi bili su važni i zbog nacionalnog jedinstva, podrazumijevamo li pod time ondašnje poimanje nacije povezane istim jezikom, jer su dubrovački pitomci iz svojega kolegija mogli isto tako nastaviti učenje na Ilirskom kolegiju u Loretu ili Hrvatskom kolegiju u Beču. Isusovačko razdoblje upravljanja dubrovačkom gimnazijom iznimno je važno zbog više razloga. To je razdoblje teške ekonomske krize u kojoj se našao Dubrovnik, velikog potresa 1667. i teških političkih prilika koji su pratile ovaj grad sljedećih desetljeća. Dubrovačka Republika bila je i te kako svjesna potrebe odgoja svoje mladeži kako bi dobila što bolje upravitelje. Kroz isusovački školski sustav u Dubrovniku, gdje je dobio temeljnu naobrazbu, prošao je i Đuro Baglivi (8. travnja 1668. – Rim, 17. lipnja 1707.), glasoviti liječnik dvaju rimskih papa i profesor anatomije na rimskom sveučilištu La Sapienza. Zanimljivo je da je ovoga Dubrovčanina portretirao talijanski slikar hrvatskoga podrijetla Carlo Maratta (Camerano, 1625. – Rim, 1713.), čije se slike čuvaju u isusovačkoj crkvi samostana u Dubrovniku, a koji je bio njegov prijatelj. Najglasovitiji učenik dubrovačkoga isusovačkoga kolegija je Ruđer Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), a dubrovački kolegij pohađala su i njegova braća: Petra, Ivan i Baro. Među isusovcima u Dubrovniku djelovali su i jezikoslovac Bartul Kašić (1570. – 1650.), autor hrvatske gramatike i autor cjelovitoga prijevoda Biblije (Ritual Rimski), talijanski jezikoslovac hrvatskoga podrijetla Jakov Mikalja (1601. – 1654.), autor hrvatskoga jezičnoga priručnika Blago slovinskog jezika, i jezikoslovac Ardelio Della Bella (1655. – 1737.). Od pitomaca isusovačkoga kolegija treba spomenuti: Benedikta Rogačića (1646. – 1719.), koji je u Rimu napisao talijansku gramatiku, svojedobno najpopularniju u talijanskim zemljama, Ivana Mariju Matijaševića (1714. – 1791.), autora trojezičnoga talijansko-hrvatsko-ruskog rječnika, te Ignjata Đurđevića – pjesnika i poslije benediktinskog opata mljetskog. Ukidanjem isusovačkoga reda 1773. kolegij dolazi u vlasnost dubrovačke biskupije koja poučavanje povjerava domaćim obrazovanim svećenicima, da bi izobrazbu u gimnaziji preuzeli oci skolopi (pijaristi) obavljajući odgojnu službu sve do 1868. godine. Dolaskom francuske okupacijske vojske (1806.), potom i austrijske (1814.) zgrada kolegija pretvorena je u vojnu bolnicu. Takva je ostala sve do 1940. kad je vraćena dubrovačkoj biskupiji i u nju je useljeno sjemenište. Danas u prostorima kolegija djeluje klasična gimnazija «Ruđer Bošković». Vinicije B. Lupis