HRVATSKA MARIJANSKA SVETIŠTA, Giuliano Zasso: Gospa s Djetetom na prijestolju, oltarna slika

Svetište Gospe od Otoka u Solinu Za razliku od ostalih marijanskih svetišta, crkva Gospe od Otoka u Solinu nosi naziv prasvetišta. Ona je najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Posjetio ga je, 1998., i papa Ivan Pavao II. Otočić u rukavcima rijeke Jadro, na kojemu se crkva nalazi, sažet je kontinent: površina njegova prostora nerazmjerno je malena prema golemoj dubini njegova vremena. Po nekim je pretpostavkama taj otočić prvo mjesto na kojemu su se naselili Hrvati nakon što su došli u te krajeve: zatečeno rimsko ziđe moglo je njihovu naselju pružiti zaštitu. Ispod i okolo današnje crkve nalaze se slojevi potonulih stoljeća. Na rimskim je ostacima u 10. vijeku hrvatska kraljica Jelena Slavna (+976.), žena kralja Mihajla Krešimira a majka kralja Stjepana Držislava, dala podići dvije crkve: svete Marije i Svetog Stjepana. Splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) spominje Jeleninu gradnju dviju crkava. Sveta Marija bila je krunidbena, a Sveti Stjepan grobna crkva hrvatskih kraljeva. Bila je to trobrodna bazilika s četverokutnim stupovima, duga dvadeset i tri, široka deset metara, s narteksom, trijemom, u kojemu je, prema predaji, bilo pokopano sedam kraljeva. Spominje se da su crkvu još u 13. stoljeću održavali benediktinci. Vjerojatno je napuštena i opustošena u vrijeme ratova s Turcima, u 16. i ranom 17. stoljeću. Prije 1670. sagrađena je nova, koja je pak 1875. stradala u požaru. 1878. na njezinu je mjestu započela gradnja ovog današnjeg svetišta. Kod gradnje zvonika pronađeni su ostaci starohrvatske bazilike. Zvonik je stoga sa sjeverne strane crkve premješten na jugozapadnu. Arheolog don Frane Bulić (1846. – 1934.) u narteksu je tada prepoznao u devedeset komada razbijen sarkofag kraljice Jelene i pročitao dragocjen latinski natpis na njemu, koji na hrvatskom glasi: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga mjeseca listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petog cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!“ Kopija natpisa danas se nalazi na unutarnjem zidu svetišta Gospe od Otoka, koje na taj način napominje i davnu funkciju mauzoleja hrvatskih kraljeva. Crkva Gospe od Otoka jednostavna je i skladna jednobrodna neorenesansna građevina mnogokutnog svetišta. Projektirao ju je splitski arhitekt i slikar Emil Vecchietti (1830. – 1901.). Diplomirao je matematiku, filozofiju i arhitekturu u Padovi, a privatno je studirao i slikarstvo. Jedno je vrijeme vodio slikarsku školu u Splitu, a učenici su mu, među ostalima, bili Emanuel Vidović, Ivan Meštrović i Toma Rosandić. Vecchietti je autor niza vrlo značajnih historicističkih zdanja, među kojima su najpoznatija Općinska palača i Kazalište u Dubrovniku te Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Prema Vecchiettijevu nacrtu glavni i sada jedini oltar u solinskom svetištu isklesao je Vecchiettijev zet, kipar i klesar Pavao Bilinić. Na oltaru se nalazi slika Gospe od Otoka, koju je 1881. naslikao talijanski slikar Giuliano Zasso (1833. – 1889.). On se formirao u venecijanskoj Akademiji di Belle Arti, pod utjecajem neoklasicističkog slikara Girolama Michelangela Grigolettija, a usavršavao se u Rimu. Okrunjena tamnokosa Gospa, lijepog i sabranog lica, sjedi na prijestolju, odjevena u crvenu haljinu i modri ogrtač; u krilu drži malog, tamnokosog i kovrčavog Isusa u bijeloj haljini, također okrunjenog. Gospa je pogledom više uronjena u sebe nego u išta oko sebe, dok je mali Isus sav usmjeren gledatelju. Oba su lica individualizirana i reklo bi se portretna. U pozadini slike krajolik je s tankim stablima, gotovo sav od predvečernjeg neba koje se sprijeda već tamni, a u dubini su mu rumeni oblaci. Rijetko na kojem mjestu sakralna funkcija zdanja do te mjere sakralizira povijest jednoga naroda. Jednog naroda koji nije odgojen da cijeni zrake svoje davnine, makar one prolazile i kroz oblake mitova: kao, uostalom, uvijek i svugdje. U staroj Grčkoj riječ „narteks“ označavala je drvenu kutijicu za spremanje lijekova, ali je s vremenom postala arhitektonski termin – oznaka za pravokutni ulazni trijem bazilike. Danas nevidljivi narteks Gospe od Otoka, i one koja joj ga je posvetila, kraljice Jelene, imao bi biti ljekovit za našu tešku bolest koja se zove kultura zaborava. Možda nije slučajno što Gospa od Otoka gleda u sebe. Onoga tko dolazi k njoj svakako čeka poruka da „sjećati se znači moliti“.