HRVATSKA MARIJANSKA SVETIŠTA, kip Majke Božje Svetogorske, bidermajerska figura iz 1847.

Svetište Majke Božje Karmelske na Svetoj Gori kraj Gerova Od davnina planinski vrhovi bili su smatrani svetima; zbog blizine nebu, zbog teškoće uspona, zbog dominacije pogleda nad dalekim i širokim svijetom. Na mnogim su vrhuncima sagrađena svetišta, koja daljine obilježavaju svojim čudesnim zračenjem. Jedno je od takvih svetišta crkva Majke Božje Karmelske, odnosno, kako se u narodu naziva, Majke Božje Svetogorske. Brdo Sveta Gora nalazi se kraj Gerova u Gorskom kotaru; visoko je 975 metara; obraslo je mješovitom, crnogoričnom i bjelogoričnom šumom, koja mijenja boje u razna doba godine. Na samom vrhu uzdiže se Marijino svetište. Do njega se, u zadnjoj dionici uspona, dolazi širokim stubištem, između kapelica s postajama Križnoga puta. Još donedavna oko crkve su rasla visoka stabla, i njihova je sjena blažila umor hodočasnika. Danas više nema stabala ni sjene, svjetlost obavija zdanje sa svih strana, a ono, sa svojim stubištem i kapelicama, iz ptičje perspektive, koja nam je postala tako dostupna, izgleda poput velike razvedene skulpture na tamnom postamentu. Gotovo je nestvarna ljepota svijeta što se oko Svete Gore razastire. Iz te točke, s koje se u nedogled vide modri planinski lanci i crna boja šuma, čini se kao da još imamo beskrajno mnogo nedirnutog prostora i beskrajno mnogo šume. Ta iluzija jedna je od nagrada uspona na Svetu Goru. Crkva Majke Božje Karmelske, ili Svetogorske, nalazi se u planinama, ali jednako pripada moru: drvosječama, pomorcima, ribarima. Na njezinom oltaru nalazi se natpis „Zdravo Zvijezdo mora, Majko Čudotvorna“. Njoj hodočasti Gorski kotar, Primorje, Istra i Slovenija; uz Trsat, najznačajnije je marijansko svetište cijele regije. Prvi se put u dokumentima spominje godine 1504., ali je vjerojatno i stoljeće starija. Iznesene su pretpostavke da ona, u nekoj svojoj fazi, spada među zavjetne crkve Zrinskih i Frankopana. Tijekom baroknih stoljeća pape su bulama potvrđivale milost oprosta hodočasnicima. Mnogi su požari uništavali njezino zdanje, inventar i dokumente. Današnji oblik pripada prvoj polovici devetnaestog stoljeća, ali i duhu jednostavnog, neprolaznog baroka. Vrlo širok, krupan zvonik, kroz koji se ulazi u crkvu, djeluje gotovo poput prilagođene obrambene kule. Lijepa arhitektura konkavnog oltara među marmoriziranim stupovima sadrži nekoliko drvenih kipova, od kojih je središnji sam lik Majke Božje Svetogorske, ljupka i vrijedna bidermajerska figura iz 1847. godine. Taj kip veoma je štovan i smatran čudotvornim. U čuda Majke Božje Svetogorske ubraja se i snaga legendarnog domaćeg diva, Petra Klepca… Njezini su blagdani 16. srpnja i trodnevnica sa završnom nedjeljom iza Male Gospe (8. rujna), kada se održava i poznati Garski sejmon, to jest Gorski sajam. U te se dane, kao običaj koji raste iz korijena, blagoslivlju jelove grančice… Gorski kotar u mnogom je smislu do danas nepoznata zemlja. Kao da u njemu postoji samo zemljopis, kao da su, osim rimskog limesa i željezne rudače Zrinskih, mnoga ostala poglavlja preskočena; njegov barok jedva da je uočen, a devetnaesto stoljeće, koje je sa svojom skladnom arhitekturom bilo tako dugo podcijenjeno, bit će izbrisano prije nego dospije biti uistinu vrednovano. Oskudici povijesti dugujemo najljepše mitove i legende. Takav je slučaj i s Majkom Božjom Svetogorskom. Priča kaže da su pastiri, prolazeći sa stadom, na jeli našli pričvršćen Gospin kip. Pred taj su kip dolazili moliti. Jednom su zatekli svoje ovce kako se pred Gospom klanjaju. Pokušali su ih otjerati, ali ovce su stajale kao ukopane. Prestrašeni pastiri spustili su se k župniku i ispričali mu neobičan događaj. Župnik se vratio s njima i sam vidio ovce koje se klanjaju. Uzeo je kip i odnio ga u Gerovo u crkvu. Kip je međutim nestao iz crkve i vratio se na svoje stablo. To je shvaćeno kao znak i poruka, pa je na mjestu gdje je na jeli nađen kip sagrađena crkva… Visoko nad svijetom Majka Božja Karmelska, ili Svetogorska, živo je hodočasničko mjesto. Ona se nalazi negdje između visine, dubine i daljine, i kada zazvoni njezino snažno i prekrasno zvono, oblijećući vrhunce i doline, sve se te dimenzije odjednom nađu spojene. akademkinja Željka Čorak