HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2006. - NASTA ROJC

NASTA ROJC (1883. – 1964.) Nasta (Jerka Hermina Ljubica) Rojc, jedna od prvih akademski školovanih hrvatskih slikarica, rođena je u Bjelovaru 6. studenoga 1883. kao prvo od četvero djece u obitelji uglednog odvjetnika, doktora prava Milana Rojca. Na životni poziv svoje najdarovitije učenice najznatnije je utjecao profesor risanja na kraljevskoj maloj realnoj gimnaziji, hrvatski slikar Josip Hohnjec, «kraljevski profesor, čuvar risarske zbirke i zaprisegnuti sudbeni vještak u pismu». Nakon završene gimnazije otac je upisuje u osmi razred u samostanu Sacre Ceur u Grazu. Od 1890. obitelj Rojc posjeduje kuću s imanjem u selu Gudovcu, osam kilometara udaljenom od Bjelovara, pa će posjed «Rojčevo», smješten uz rječicu Česmu, kao i sam Gudovac biti česti motivi u njezinu najranijem slikarskom razdoblju. Pošto je njezin otac Milan Rojc postao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade, obitelj Rojc seli se 1906. u Zagreb, ali Nasta sa sestrom Vjerom ostaje na imanju Rojčevo u Gudovcu, gdje je osim slikanja, prema vlastitim riječima «… okapala kukuruz, pilila i cijepala drva, kosila po žarkom suncu do umora, orala po kiši s volovima i konjima». Istodobno posjećuje talijanske gradove: Veneciju, Padovu, Siennu, Ferraru, Ravenu i Anconu. Iako se, prema Nastinu svjedočanstvu, protivio njezinoj želji da postane slikaricom («Moj otac znao me je opominjati da me umjetnost neće moći hraniti, te me je plašio primjerom bijednog života i smrti našeg krvnog rođaka slikara Ferde Quiquereza.»), Milan Rojc ipak popušta pred njezinom čvrstom odlukom, pa svoje slikarsko školovanje Nasta započinje 1901. u privatnoj slikarskoj školi Otona Ivekovića u Zagrebu, a zatim se s prekidima, od 1902. do 1911., školuje u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen (Umjetnička škola za žene i djevojke, gdje pohađa i fotoškolu, a bavi se i modeliranjem), a potom i na Frauen Akademie u Münchenu, gdje upoznaje pripadnike, tzv. minhenskog kruga, mlade hrvatske slikare J. Račića, V. Becića, O. Hermana i M. Kraljevića. Prvi put javno izlaže 1909. na skupnoj izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (četiri slike u ulju i četiri pastela, nastalih u Beču 1904.) i od tada će, gotovo svake godine, sudjelovati na izložbama ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe: u Francuskoj, Engleskoj, Škotskoj, Češkoj, Poljskoj i Rumunjskoj. Vrhunac izložbene djelatnosti tijekom jedne godine dosiže 1938. s osam izložaba. Sljedeće dvije godine njezina će djela javnosti biti predočena na još tri izložbe, nakon čega slika sve rjeđe. Pojavivši se u prvim desetljećima 20. stoljeća, u ključnom razdoblju razvitka hrvatske moderne umjetnosti, njezino stvaralaštvo temeljeno na motivima pejzaža, seoskih prizora i gradskih veduta, portreta i autoportreta, aktova i genre scena te na motivima životinja i cvijeća prolazi kroz faze akademskog realizma i naturalizma, simbolizma, naturalističkog plenerizma, impresionizma i postimpresionizma te, naposljetku, slika u duhu socrealizma. Njezina pojedina djela u povijesti hrvatskog slikarstva imaju trajnu vrijednost. Pripadala je «Zagrebačkoj šarenoj školi» koju je utemeljio Vlaho Bukovac. Bila je najodlučnija zagovornica ravnopravnosti «muškoga» i «ženskoga» slikarstva i jedna od utemeljiteljica Kluba likovnih umjetnica 1928., što je bio rezultat Nastine prethodne suradnje s Women?s International Art Clubom iz Londona. O njezinoj spisateljskoj darovitosti govore njezin životopis sačuvan u rukopisu te zapisi Moja pisma iz Engleske koje će objavljivati tijekom 1928. i 1929. u zagrebačkoj Hrvatskoj reviji. Posebnu dionicu u opusu Naste Rojc čine upravo autoportreti. Uz tako naglašeni introspektivni pristup, «čest je slučaj da se umjetnica prerušava i igra svojim likom, što joj omogućuje da pokaže i svoj alter-ego» (Đurđa Petravić-Klaić). Tako u antologijskoj slici Autoportret s puškom slikarica ističe snažnu androginost vlastita lika, kao podcrtavanja tradicionalno «muških» karakternih osobina koje se kriju u svakoj ženi. Suptilni tonovi svijetlih, žućkastih i plavkastih tonaliteta pejzaža iza lika savršen su okvir karakternoj i ponosnoj pozi slikarice, pogleda prkosno usmjerena u promatrača, s lijevom rukom u džepu, čija nonšalantnost geste lagano omekšava opći snažan dojam figure na slici. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske 1941. Nasta Rojc, pod sumnjom da pomaže partizanima, postaje nepoćudna te joj oduzimaju kuću i atelijer na Rokovu perivoju 6 u Zagrebu, koju je sama projektirala. U srpnju 1943. ona i bogata pripadnica engleskog višeg staleža s kojom je živjela u zajedničkom kućanstvu, Marija Onslow (osnovala i vodila English Speaking Society u Zagrebu), iako bolesne, uhićene su (Nasta u 60-oj, a M. Onslow u 75-oj godini života), no oslobođene su zbog nedostatka dokaza. Ovo potresno, dramatično i ponižavajuće iskustvo Nasta je u zatvoru ovjekovječila s jedanaest malih crteža olovkom, na prokrijumčarenom toaletnom papiru. Umrla je zaboravljena 6. studenoga 1964. u Zagrebu, istoga datuma kad je i rođena, te pokopana uz A. M. Onslow na evangeličkom dijelu groblja Mirogoj. Godine 1969. tada mladi kustos bjelovarskog Gradskog muzeja Željko Sabol prvi put nakon njezine smrti oživljava djelo Naste Rojc, postavivši u Gradskom muzeju Bjelovar (kojemu je Nasta 1959. poklonila dvije svoje slike) veliku izložbu njezinih slika, nakon čega zanimanje za jednu od najplodnijih hrvatskih slikarica ponovno raste. Od 2003. velika galerija Gradskoga muzeja Bjelovar nosi njezino ime. Mladen Medar