HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2006. - VLADIMIR BECIĆ

VLADIMIR BECIĆ (1886. – 1954.) Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1. lipnja 1886. – Zagreb, 24. svibnja 1954.) jedan je od nekolicine hrvatskih umjetnika čijim opusom završava jedno, a započinje drugo, novo razdoblje hrvatskog modernog slikarstva. Zdenko Tonković smatra kako je u oblikovanju likovnog standarda hrvatskog slikarstva Becićevo djelo od prvorazredna značenja: «Pola stoljeća bio je vertikala žive tradicije, prema kojoj su se mjerili otkloni i sigurno uporište pred iskušenjima i napastima predratne suvremene umjetnosti.» Iako je Becić najprije 1904. u Zagrebu upisao studij prava, paralelno je polazio privatne slikarske tečajeve kod Crnčića i Čikoša te izlagao na obljetničkoj izložbi Hrvatskog društva umjetnosti i Prvoj jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu. Godine 1905. i 1906. Becić odlazi u München, gdje polazi privatne slikarske tečajeve, da bi 1906. bio primljen na Akademiju kod H. F. Habermanna, čiju su klasu od 1905. do 1910. pohađala sva četvorica pripadnika, tzv. minhenskog kruga (Račić, Kraljević, Herman i Becić). S današnje pozicije jasno je kako je Becićev slikarski opus bio lagano zasjenjen mitom koji se stvarao nakon rane smrti Račića i Kraljevića, kao neprežaljenih velikih umjetničkih osobnosti hrvatskog modernog slikarstva. Matko Peić na više mjesta ističe kako je Becić u našem modernom slikarstvu izvršio onu ulogu koju je slika Eduarda Maneta «Doručak u prirodi» imala za moderno francusko slikarstvo, jer je u kratkom vremenskom periodu sintetizirao Habermannov minhenski akademizam, Leiblov osebujni realizam i maneovsku interpretaciju Goyina i Velázquezova slikarstva, što se, prema Zdenku Rusu, očituje u određenom «konstruktivnom» stavu prema slici. Godine 1909. završava se Becićevo školovanje na minhenskoj Akademiji, i tu godinu obilježava odlazak u Pariz te upis na parišku Académie de la Grande Chaumiere, gdje otkriva slikarstvo Maneta i Cézannea, radi kopije po Manetu te izlaže na Jesenjem salonu. U Zagreb se vraća 1910. te u salonu Ulrich priređuje svoju prvu samostalnu izložbu. Matko Peić Becićevu Mrtvu prirodu iz 1909. u knjizi posvećenoj upravo Beciću (Revija, Osijek, 1987.) povezuje sa svakodnevicom naše slikarske klase kod Habermanna na minhenskoj Akademiji. Becićeva Mrtva priroda (1909.) stvaran je doručak hrvatskih mladih slikara: «... serviran na bijelom stolnjaku, koji je prema Becićevim riječima uvijek morao biti čist, i sastojao se od zemljanog vrča, mlijeka, komada kruha, malo grožđa i koje jabuke. Kao taj jednostavan, čist i trijezan doručak, takvo je bilo i cijelo Becićevo prijepodne... « (M. Peić). Oblik – osnova cijele slike – ostvaruje se s tri elementa: poluton, svjetlo i sjena, odnosno volumenom i tonom. Već je, naime. 1908. u Habermannovoj klasi kod Becića primijećen «potpuno definiran način slikanja u karakterističnoj sivo-zelenoj i zemljanoj gami» (B. Gagro). Oštro i precizno Matoševo oko bilo je samo jedno od mnogih koji su upravo u toj ranoj Becićevoj slikarskoj fazi (1909.) uočili njegovu nadarenost i senzibilnost za nove stilske probleme u slikarstvu, posebice prema samostalnim vrijednostima boje i oblika na slici, što ne bi bilo moguće bez važne pariške epizode u Becićevu slikarskom sazrijevanju. I Zdenko Tonković nakon više od sedam desetljeća potvrđuje da je upravo Becićevo slikarstvo ostalo pojmom «zdrave vizualnosti, doživljaja stvarnosti i likovnog izraza u kategorijama samog plastičkog jezika kojim su položeni čvrsti temelji likovnog izraza našeg slikarstva». Vladimir Becić izlagao je na izložbama zagrebačkog Proljetnog salona, izložbama Grupe nezavisnih umjetnika (Miše, Varlaj, Kljaković, Kršinić, Meštrović, Babić) od 1921. do 1927., a bio je i član znamenite Grupe trojice (Babić, Miše, Becić), osnovane 1930., koja je njegovala poetiku, tzv. čistog slikarstva realističke i kolorističke orijentacije. Godine 1934. dodijeljeno mu je mjesto redovitog profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na kojoj je odgajao naraštaje istaknutih hrvatskih umjetnika do svojeg umirovljenja 1947. Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1934. godine.