HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2008. - IVO REŽEK

Ivo Režek (1898. – 1979.) Ivo Režek jedna je od ključnih pojava modernoga hrvatskog slikarstva, napose prve polovine dvadesetoga stoljeća. Tematska slojevitost zavičajne regije dala je njegovu opusu neporeciv pečat. No temeljna formacija toga slikara zasnovana je u srcu Europe, na klasičnim iskustvima i aktualnoj suvremenosti, u Pragu i Parizu, gdje se školovao. Kao malo koji naš slikar usvajao je dominantni stil vremena iz prve ruke. U neposrednom dodiru sa slikarstvom Picassa i Deraina uspio je sretnom simbiozom povezati iskustva prevladavajućega novoga, magičnoga realizma s urođenim osjećajem za klasičnu gestu i humani svjetonazor što je urodilo jednim od najeuropskijih slikarskih doprinosa naših 1920-ih i 1930-ih godina. Ivo Režek rođen je 28. svibnja 1898. u Varaždinu gdje je polazio srednju i osnovnu školu. Studij slikarstva počinje u Zagrebu 1915. koji nakon završetka rata nastavlja u Pragu. Diplomirao je 1924. te odlazi u Pariz u kojem je uz manje prekide boravio sve do 1928. godine. S uspjehom je izlagao na revijalnim izložbama, Salon d’Automne (1925.) i Salon des Tuilleries (1926.), te samostalno u galeriji Montparnasse. Družio se s Andréom Derainom, slikajući u njegovu atelijeru, a Picassa je posredno poznavao. Monumentalnom formom naglašenoga plasticizma u svom se ranom stilskom formiranju najviše približio tom velikanu modernoga slikarstva o čemu svjedoče njegove figurativne kompozicije kupačica. Istodobno je u pariškom Louvreu skupljao dragocjena iskustva starih majstora, napose Španjolca Velázqueza. Nakon povratka u Zagreb, 1930-ih godina, nastavlja se na domaću tradiciju angažiranoga slikarstva. Svim svojim umjetničkim bićem zaronio je u životni prostor svojega zavičaja otkrivajući sudbinsku vezanost ljudi i prostora. Probuđeni osjećaj pripadnosti u tom ga je prijelomnom trenutku trajno vezao uz motiviku rodnoga Zagorja i težački život zagorskih seljaka. Taj dobrohotni opservator znao je svoje viđenje začiniti svojstvenim humorom, ali i trpkom oporošću nepristrana kroničara zbilje. Po tome je bio ravnopravni suputnik Zemlje, no ostao je stvarati izvan svih programa i ideologija. Posve autonomno razvio se u jednog od najangažiranijih naših slikara kojem je suosjećajnost kroničara bila jača strana i u tome se razlikovao od naivističke naracije i kriticizma Zemlje. I dok će se tematika sela uvlačiti u Režekovo slikarstvo, paralelno će trajati svojstvena figuralika magičnoga realizma prožeta sve izraženijom slikarevom osobnošću. Kultivirani stil zasićene kromatike i začudne materijalizacije brusio se cijelo vrijeme na portretima, pejzažima, a napose mrtvim prirodama. Ovu Režekovu posvećenost regionalnoj ikonici siromašnoga zagorskog ambijenta i njegov visoko kultivirani stil krajnje jednostavnoga i istinitoga prikazivanja seoske ili siromašne svakodnevice urbane periferije može nam primjerno predočiti i ova, inače manje poznata, Mrtva priroda. Znakovito, rukom istinskoga majstora kista naslikao je ogoljeli stol s dvije prazne čaše i polupraznu košaru s kruhom. Sve je na toj slici pročišćeno, klasično uravnoteženo i gotovo hiperrealistično. Suzdržanim likovnim govorom i izborom motiva deklarirao je svoj humani odnos prema realitetu – umjetničkoj konstanti – kojom se približio svojem osobnom idealu. Režekova će se slikarska opservacija dugo kretati na relaciji varaždinskoga zavičaja, zagrebačkih intimnih ambijenata i stanovitoga kozmopolitizma koji će izbijati također i kroz listove njegove satiričke grafike. A od 1950-ih godina sve će više posvajati motive primorskoga podneblja. Umro je u Zagrebu 2. rujna 1979. godine. Ivanka Reberski