HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2008. - NEVENKA ĐORĐEVIĆ

Nevenka Đorđević (1898. – 1975.) Stvaralačko djelo slikarice i keramičarke Nevenke Đorđević bilo je dugo nedovoljno poznato, iako je u svim antologijskim pregledima slikarstva 20. stoljeća neprekidno prisutno kao nezaobilazna likovna karika naše sredine. Tek je retrospektivna izložba 1999. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu rekonstruirala njezin opus i predočila posebnosti njezina likovnoga moderniteta u širokom rasponu od kraja 1920-ih do sredine 1960-ih godina. Rođena je 1899. u rumunjskom Banatu, u mjestu Sannicolaul Mare. Imala je samo šesnaest godina kad se 1915. nakon završene više ženske škole uputila u Zagreb na studij slikarstva. Prva znanja stjecala je u privatnoj školi Ljube Babića, a već 1916. upisala se na Višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Završivši školu, zaputila se 1921. sa svojim budućim životnim suputnikom, Ernestom Tomaševićem, u Berlin. Za dvogodišnjeg boravka u Berlinu posjećuje razne atelijere i privatne škole (W. Jackela i A. Archipenka), a ponajviše slika portrete. Rijetki portreti iz toga berlinskog razdoblja upućuju na početne pozicije bliske tada dominantnom stilu «nove realnosti», čvrstog i plastičnoga građenja forme, a ta će se opora jednostavnost iz koje je krenula znakovito ugraditi u njezino slikarstvo. Nakon povratka u Zagreb usmjerila se na keramiku učeći ovu tehniku kod kipara Hinka Juhna. S keramikom se i prvi put javila na likovnoj sceni izlažući keramoplastiku (keramičke skulpture i tanjure) na umjetnoobrtnoj izložbi 1927. godine. Modeliranje u glini i bojenje omeđenih ploha obilježilo je i njezino slikarstvo koje teži sumarnosti, stiliziranoj deformaciji figure s jakim obrisima, pročišćenom koloritu i laganom ironičnom odmaku prema karikaturalnosti, što sve uvećava ekspresivnost. Spočetka prevladavaju portreti i mrtve prirode s vazama i cvijećem, čime se svrstava u intimizam, ali samo tematski. Načinom slikanja, slobodnim građenjem forme širokim vehementnim potezima i omeđenim plohama toplog, ponekad i sumornog kolorita, rano se očitovao njezin svojstveni i nimalo intimistički modernitet. Takvu sumarnost uspješno će okušati u nizu ženskih portreta, gotovo redovito s bizarnim šeširićima na glavi, koji kao da akcentiraju sažetu karakterizaciju portretiranoga lika. Tridesetih godina otkrila je na Braču i Komiži posebnosti dalmatinskih ambijenata što će dalekosežno odjeknuti u njezinoj mediteranskoj ikonografiji. Slika kamene fasade starih dalmatinskih crkava i palača koje u njezinoj sumarnoj interpretaciji lišenoj svake dekorativnosti poprimaju amblematske konotacije. Širokim i razlivenim mrljama reducirane palete gradila je to svoje zgusnuto viđenje južnjačkog urbaniteta neponovljive dojmljivosti. U tom je sumarnom načinu slikala nekoliko inačica na temu Vrtuljka u zabavnom parku, od kojih je ova verzija (otisnuta na marki) iz 1953., u zagrebačkoj Modernoj galeriji, najpročišćenija. Iako je od vrtuljka preostala još samo gola konstrukcija čvrsto usredištena u ograđenom prostoru, koja se svojom bjelinom snažno izdvaja iz prirodnog okoliša, i takav statični i sumarni prikaz stvara nevjerojatan privid vrtnje. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća domislila se posve autonomnog znaka. Izdvajanjem fragmenata starih oronulih brodica pretvarala je «pulene» na njihovim pramcima u najosobniju simboličku ikoniku kojom se svojstveno upisala u likovnu suvremenost.