HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2008. - OSKAR HERMAN

Oskar Herman (1886. – 1974.) Još davnih 1920-ih godina kritika je svrstala Oskara Hermana među one malobrojne umjetnike koji «svjesno stoje po strani u izdvojenom nizu, koji je u isti mah i posvećen». Nazivali su ga još i umjetnikom «polagana hoda» i «osamljenikom». U burnim vremenima Herman je od početka 20. stoljeća, bez osvrtanja, doista osamljenički koračao svojim putem uspinjući se uvijek k istom cilju – punom slikarskom slobodom dosegnuti duhovno osjećanje svijeta. Taj samotni slikar sublimirane izražajnosti i duboke ljudskosti bio je gotovo neprekidno u protuslovlju sa suvremenošću. Njegova simboličnost bila je izvan vremena i stila simbolizma, a ekspresionizam nije dosegao u punoj mjeri u njegovo doba nego znatno poslije. Hermanovo slikarstvo je u svojoj konstanti (simbolizma i ekspresije) neprekidno i bez oscilacija postojano raslo prema svome klimaksu sazrijevajući zajedno s njegovim biološkim satom. U svom tihom svijetu slikao je kako je morao, kako je diktirala njegova likovna vizija ne obraćajući pozornost na tokove umjetnosti novih naraštaja. Herman je bio minhenski đak od 1904. do 1910., jedan od slavne četvorice naših slikara (Kraljević, Račić, Becić, Herman), koje nazivamo «minhenskim krugom». I dok se oduvijek s najvećim superlativima pisalo o prvoj trojici, Hermanov doprinos dugo se u najmanju ruku prešućivao, iako je upravo on zajedno s Račićem bio začetnik slikarske paradigme na kojoj se utemeljio modernizam hrvatskoga slikarstva prve polovine 20. stoljeća. Nakon I. svjetskoga rata ponovno dolazi u München gdje je, uz kraće boravke u Parizu i Berlinu, živio sve do eskalacije nacizma, 1933., kad se vraća u Zagreb. U minhenskom razdoblju redovito je i zapaženo izlagao samostalno i na izložbama minhenske nove secesije. U ratnim godinama (1941. – 1945.), kad je prebjegao u partizane, bio u zatočeništvu u Kalabriji, a nakon oslobođenja boravio u koloniji umjetnika u Cozzanu, nastupio je zastoj nakon kojega se stvarni povratak u umjetnost osjeća u njegovu stvaralaštvu kao «neko novo stvaranje svijeta» (G. Gamulin). Slikareva vizija koja je već otprije nosila pečat izvanvremenske sugestivnosti poprimila je tada još snažniju izražajnost koja je rasla dosljedno i postojano. Nižu se figuralne kompozicije prepune egzistencijalnoga naboja, isprepliću se i dramatski dodiruju ljudske sudbine, osamljeni likovi lutaju bez uporišta u golemoj ispraznosti prostora. Čovjek i njegov unutarnji svijet velika je Hermanova tema, a hermanovska vizija toga svijeta ostvarena je neviđenom raskoši boje. Boja na njegovim slikama, prema riječima Borisa Kelemena, postaje «tekući, živi element što prodire u moždinu života», a u tom novo ostvarenom svijetu nema kaosa, samo duboka sjeta, opora blagost i mirnoća. Upravo je u mirnoći suštinska odgonetka koja u tu njegovu slikarsku viziju unosi novu dimenziju ekspresionizma, kakvu naše slikarstvo do Oskara Hermana nije poznavalo. Pa i onda kad se ta ekspresivna hermanovska vizija događa u prirodi, bez nazočnosti čovjeka, kao na slici Dva stabla pod brijegom iz 1973., koliko god bila zatomljena, ta nas mirnoća pogađa snagom duhovnog isijavanja što se širi iz dubokih i sonornih harmonija moćne kolorističke game. Taj mali pejzaž uistinu je, kako je ustvrdio G. Gamulin, sintetični «zaključak» Hermanove ikonografije krajolika i njegove duboko suosjećajne, humane, ekspresivnosti.