HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2009. - NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ

NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ (1938.) Riječ je o slikarici neobične izražajnosti uvijek sklonoj nadrealističkim fantazmagoričnim prikazima. Iznimno je važna i kao crtač, odnosno grafičar. Rođena je u Zagrebu gdje je i diplomirala 1962. na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Frana Baće. Nakon toga – od 1962. do 1967. – surađuje u glasovitoj majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Od 1983. profesorica je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a od 1997. redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Samostalno izlaže od 1963., kad je imala zapaženu izložbu u Kabinetu grafike JAZU (danas HAZU). Od tada samostalno izlaže diljem Hrvatske (Zagreb, Osijek, Pula, Karlovac, Hvar, Varaždin, Split, Vinkovci), bivše Jugoslavije (Ljubljana, Beograd, Novi Sad), ali i Europe (Beč, Luzern, Torino, Milano, Pariz). Skupno je izlagala na svim kontinentima osim Australije. Dobitnica je brojnih hrvatskih i međunarodnih priznanja i nagrada među kojima se posebno ističe prva nagrada na 5. bijenalu mladih u Parizu (1967.), prva nagrada na 2. Internationale Malerwochen u Grazu (1968.), godišnja nagrada “Josip Račić” (1973.), Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci (1982.), prva nagrada za slikarstvo na 25. zagrebačkom salonu (1990.) i nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo (2004.). Od svojih likovnih početaka pa sve do najnovijih radova Nives Kavurić Kurtović ostaje vjerna nadasve prepoznatljivu figurativnom izričaju. U središtu njezina likovnog interesa ljudski su likovi, često na iznimno ekspresivan – u nekim primjerima čak i naturalističan način – prikazani kao osamljene, otuđene i tjeskobom ispunjene individue. Kolorit joj je uvijek profinjen i odmjeren, a linije sugestivne i virtuozno vođene. Svoje likove smješta u uglavnom nedefinirane prostore, što snažno pridonosi njihovu dodatnom isticanju. Motiv majčinstva i ženstvenosti nerijetko je prisutan u stvaralaštvu Nives Kavurić Kurtović, a nisu joj strane ni groteska i erotičnost. U prizore svojih slika, crteža i grafika katkad ugrađuje riječi, pa i cijele rečenice čime će snažno utjecati na niz mlađih joj kolega, a osobito kolegica. Slika Njedra puna vjetra iz 1999. prikazuje ženski lik, rezan malo iznad koljena, kako stoji ispred nedefinirane pozadine. Dominiraju ne-boje – bijela, crna i siva – uz diskretnu uporabu ružičastih i oker-tonova za ženine usnice, odnosno grudi. Lice i glava prikazani su istodobno u poluprofilu i profilu, dakle iz dvaju različitih očišta. Svojom desnom rukom žena kao da otire suzu, a ista ta suza vidljiva je i na licu u profilu, ali ovdje sada slobodno klizi niz obraz. Desna ruka, gotovo pod pravim kutom u odnosu na lijevu, položena je na srce koje međutim više nije na svome mjestu, nego poput male crne strelice slobodno lebdi u visini ženinoga tužnog pogleda. Dva para ružičastih usana/poljubaca također lebde u zraku nošeni nekim tajanstvenim vjetrom. Kome su ti poljupci upućeni i hoće li ikad pronaći svoj cilj? Odgovor se nalazi negdje u daljini, izvan formata slike.