HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2009. - ZLATKO PRICA

ZLATKO PRICA (1916. – 2003.) Slikar je koji se u svojem stvaralaštvu podjednako uspješno izražavao u ulju, crtežu, akvarelu, gvašu, mozaiku, vitraju, fresci i grafici. Majstor je boja koje kod njega uvijek zrače iznimnim intenzitetom. Prica je rođen u Mađarskoj, u Pečuhu, a umro je u Rijeci. Još kao dijete dolazi u Hrvatsku 1922., najprije u Samobor, a nedugo potom u Zagreb, gdje će se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je 1940. kao učenik Omera Mujadžića i Ljube Babića. Svoju prvu samostalnu izložbu održao je 1941. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu neposredno pred izbijanje rata u Jugoslaviji. Tom prilikom pokazao je svoje rane radove u kojima su vidljivi stanoviti postimpresionistički utjecaji. Već je ova prva izložba jasno demonstrirala Pricinu iznimnu sklonost korištenju žarkih boja. Iste godine ustaše ga zatvaraju u logor “Danica” kod Koprivnice. Nakon što je oslobođen kraće vrijeme živi u okolici Samobora da bi 1943. sa slikarskim priborom pristupio partizanima. Ondje će, zajedno s kolegom Edom Murtićem, ostvariti osobito nadahnute i potresne ilustracije za poemu Jama Ivana Gorana Kovačića. U godinama neposredno nakon rata slika uglavnom u realističkim okvirima, a boravak u Parizu 1948. predstavljat će nesumnjivo važan korak na putu njegova konačnoga autorskog formiranja. Idućih godina dragocjena iskustva stjecat će boraveći u Indiji, odnosno Brazilu. Počevši od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća Pricino slikarstvo sve je plošnije, oblici gube na voluminoznosti, kolorit se sve više intenzivira, a ritmovi među plohama i linijama sve su razigraniji i složeniji. U nekim radovima približava se apstrakciji – možemo govoriti o tzv. asocijativnoj apstrakciji – premda će se uvijek vraćati figuraciji. Potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Pricinu slikarstvu vidljivi su i stanoviti utjecaji transavangardnih tendencija. Zlatko Prica samostalno je izlagao u mnogim gradovima Hrvatske i svijeta među kojima se ističe Zagreb, Split, Zadar, Beograd, Ljubljana, Pečuh, Venecija, Milano, Firenca, Beč, London, Pariz, Berlin, Sao Paolo i New Delhi, a dobitnik je i brojnih nagrada i priznanja među kojima su i nagrada za grafiku na bijenalu Bianco e nero u Luganu (1958.), nagrada Grada Zagreba (1960.), nagrada za slikarstvo na 8. zagrebačkom salonu (1973.), nagrada Fiorino d’oro u Firenci (1976.), nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo (1981.) i nagrada AVNOJ-a (1987.). Slika Sivo jedro iz 1986. pripada Pricinu glasovitom Tarskom ciklusu u kojem se osjeća snažan dodir s prirodom, a naglasak je na antropomorfnim predodžbama. Okomica lagano zakošenog jedra dijeli sliku na dva dijela. U desnom dijelu slike, koji je nešto veći, smješten je lik žene sveden tek na siluetu. Izveden je uglavnom u bijeloj ne-boji te je u snažnom kontrastu s tamnim jedrom neposredno iza nje. Ženina kosa vijori na vjetru, dakako u istom smjeru kao i zapeto jedro, a tijelo joj je nagnuto prema naprijed. Njezina poza na dojmljiv način iskazuje nastojanje da se odupre naletima vjetra. Crvena boja u dnu jedra i na pučini dolje desno dodatno dinamizira prizor i kao da sugerira oštar zavoj koji jedrilica tek što je učinila. U lijevom dijelu slike dominira plava boja mora, a u gornjem dijelu vidimo jedrilice i jedriličare prikazane u prevladavajuće narančastim, odnosno žutim bojama. More i nebo slikar nam dočarava u različitim nijansama plave, a dijeli ih tamna linija horizonta.