KAŽUN (blok) (ZAJENDIČKO IZDANJE S POŠTOM SLOVENIJE)

Motiv: Na prvoj marki prikazan je kažun iz okolice Pazina, Hrvatska, a na drugoj marki hiška, Kopriva na Krasu, Slovenija. U podlozi bloka je detalj suhozida. Kažun (od tal. casita, casetta, postalo od casetta – kućica) jednoprostorna je suhozidna kamena poljska kućica kružna ili rjeđe četvrtasta tlocrta. Služi kao sklonište od nevremena te privremeno spremište oruđa i plodova na udaljenim poljima. Rezultat je samonikle graditeljske kulture diljem Sredozemlja (Malta, Italija, južna Francuska, Katalonija u Španjolskoj, Slovenija), koja traje još od prapovijesnih vremena. U Hrvatskoj ih ima u Dalmaciji (pod brojnim nazivima: bunja, trijem, poljarica, čemer, kućerica, trim) te u Istri, najviše na južnom i zapadnom dijelu poluotoka. Suhozidne građevine sa pseudokupolom se mogu naći i u južnoj Švicarskoj, Islandu, Skandinaviji, Škotskoj, Engleskoj i Irskoj. Stvaranjem obradivih površina na kraškom području pučki su graditelji izvađeni kamen rabili za ograđivanje svojih polja te zidanje suhozida i poljskih skloništa. Potonje nalazimo smještene u poljima u spojevima zidova, kao samostojeće objekte ili uklopljene u sam suhozid. Kod primitivnijih zdanja svod izgrađen od spiralno složenih kamenih ploča ili škrila ujedno je i krov. Složeniji tip kružnog kažuna sastoji se od debljega kružnoga kamenog zida čija širina ovisi o promjeru kažuna. Gradio se od krupnijeg neobrađenog ili grubo klesanoga kamena, dok je sredina ispunjavana sitnijim lomljenim kamenom. Ulazni otvor, niži od visine čovjeka, okrenut je prema jugu ili zapadu, odnosno stranama svijeta odakle ne puše bura. Nad njega se stavlja jedna ili više kamenih ploča koje služe kao nadvratnici. Kad zid dosegne željenu visinu, od većih kamenih ploča prstenasto se počinje slagati neprava kupola. U trećoj fazi zida se krovni vijenac ili okapnica te završna krovna konstrukcija. Sitnim se drobljenim kamenom pokriva prvi sloj kamenog pokrova kako bi se zapunile praznine. Nakon toga slaže se vanjski, ukošeno postavljeni vijenac škrila koji se sužava na vrhu. Na sam vrh postavlja se veća kamena ploča ili teži stožasti kamen – pinćuk (el pinpignol). U samoj unutrašnjosti kažuna obično se nalaze veći kameni blokovi koji služe za sjedenje. Ponekad su u zidnom plaštu ostavljeni manji prozorski otvori – špije – kroz koje se iz kažuna moglo nadgledati usjeve ili stoku. Česte su i slijepe zidne niše (garma, slipulja) koje su služile za odlaganje alata ili hrane. Većina (90 posto) kažuna na istarskom području kružnog je tlocrta. Unutrašnji promjer iznosi od 120 do 300 cm, premda postoje i veći objekti s promjerom i visinom većom od četiri metra. Kod takvih se kažuna u središtu ili uza zid nalazi i ognjište iznad kojeg je u krovnom plaštu napravljen otvor za dim. U njima su tijekom sezonskih radova kraće razdoblje boravile cijele obitelji, a zabilježeni su i rijetki slučajevi da se u kažune sklanjala stoka. Kažune pravokutna tlocrta ili kažete češće nalazimo u središnjoj Istri. Oni se kao i kružne konstrukcije grade u suhozidu. Imaju krov na jednu ili dvije vode, a krovne su škrile položene preko drvenih greda. Ponekad se umjesto drvenih greda koriste čelični pragovi kako bi se produžio vijek trajanja krovišta. Od nekoliko tisuća kažuna na istarskom području većina ih je sazidana krajem 19. ili početkom 20. stoljeća. Velik dio njih danas je prepušten propadanju. Nadajmo se da će zalaganjem lokalne zajednice dio njih ipak biti obnovljen i zajedno s kamenim suhozidima kao dio kultiviranog krajolika još dugo svjedočiti o čovjekovoj organizaciji prostora na ovom području. Robert Bilić