LOKOMOTIVE II. 2010. - SUDB 18

Motivi: parna lokomotiva serije SüdB 18 i parna lokomotiva serije MÁV 326/JŽ 125 Godine 2010. navršava se 150. obljetnica željeznice u Hrvatskoj. Tim su povodom dvije parne lokomotive serija SüdB 18 i MÁV 326/JŽ 125 odabrane za motive prigodnih poštanskih maraka iz serije “Parne lokomotive”. Lokomotive navedenih serija među prvima su bile uključene u željeznički promet u Hrvatskoj, pa one i na taj način svjedoče o ovogodišnjoj obljetnici. Gradnja pruga kroz hrvatsko područje bila je zacrtana u sklopu prometne politike Habsburške Monarhije, koja je 1836. kao okosnicu željezničke mreže na svojemu području prihvatila tehnički elaborat bečkoga sveučilišnog profesora Franza Xavera Riplyja. Elaboratom je bila predviđena gradnja 13 željezničkih pruga, čija bi ishodišta bila u Beču i Budimpešti, odakle bi se mreža željezničkih pruga u obliku zvjezdanih krakova širila prema svim područjima Monarhije. U tome planu pruge na hrvatskome području trebale su željeznicom povezati središta Monarhije s jadranskim lukama u Puli, Rijeci, Šibeniku i Splitu te s plovnim putevima na Savi i Dunavu. Kao prve hrvatske pruge planirane su pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak, Zagreb – Karlovac i Budimpešta – Rijeka. No stjecajem političkih okolnosti, prva 42 kilometra željezničke pruge u Hrvatskoj sagrađena su između stajališta Macinec, na današnjoj slovensko-hrvatskoj granici, i kolodvora Kotoriba, i to kao dionica pruge Pragersko – Čakovec – Kotoriba – Nagykanizsa. Ta pruga, popularno nazvana “okrajak na hrvatskom području”, za promet je bila otvorena 24. travnja 1860. i izravno je spojila Budimpeštu s magistralnom prugom Beč – Trst. Tek potom uslijedila je gradnja pruga kroz zagrebačko područje. Prva od njih, pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak, za promet je otvorena 1. listopada 1862., a tri godine poslije bila je otvorena i pruga Zagreb – Karlovac. Obje pruge imale su status pobočnih pruga u mreži magistralnih pruga Beč – Zidani Most – Ljubljana – Trst, a gradilo ih je Carsko i kraljevsko povlašteno društvo južnih željeznica. S prvom željezničkom prugom Zagreb je 1862. dobio i prvi željeznički kolodvor, i to Zagreb Južni kolodvor, današnji Zagreb Zapadni kolodvor. Gradnja pruga nastavljena je s ciljem da se ostvari željeznička veza s Rijekom. Tako su 1870. Mađarske državne željeznice završile gradnju pruge između Zakanya, Koprivnice, Križevaca, Dugog Sela i Zagreba, a 1873. zaokružile su željezničku vezu između Budimpešte i Rijeke gradnjom posljednje dionice između Karlovca i Rijeke. Te iste godine i Društvo južnih željeznica ostvarilo je željezničku vezu s Rijekom, i to prugom između Svetog Petra, odnosno današnje Pivke, i Rijeke. Istodobno su sagrađene i prve pruge u Slavoniji, i to 1871. pruge između Erdelja, Sombora, Erduta, Dalja i Osijeka te Osijeka i Belog Manastira. Sedam godina poslije ostvarena je i željeznička veza između Dalja, Vinkovaca i Slavonskog Broda. Istodobno je Austrija u Istri gradila prugu između Divače i Pule, koju je za promet otvorila 1876. godine. U gradnji željezničkih pruga u mreži državnih pruga u Monarhiji zadnje na red došle su pruge u Dalmaciji. Na njezinu području prvi kilometri pruga sagrađeni su 1877. godine. Riječ je o dionici od Splita do Siverića s odvojcima do Perkovića i Šibenika. Godine 1888. pruga je od Siverića produžena do Knina, a u cjelovit sustav željezničkih mreža dalmatinske pruge bile su uklopljene tek 1925. gradnjom ličke pruge između Ogulina, Gospića i Gračaca. Svoju jedinu prugu zadarsko područje dobilo je tek 1967. gradnjom pruge Zadar – Knin. U tome prvom razdoblju gradnje željezničkih pruga na hrvatskome području sve pruge bile su sagrađene državnim kapitalom i imale su važnost glavnih pruga prvoga i drugoga reda. No, od 1880. zakonom je bila verificirana i mogućnost gradnje vicinalnih željeznica (gospodarskih pruga), koje su povezale gospodarski razvijena manja mjesta i priključivale se na već postojeće glavne pruge. Vicinalne željeznice mogle su se graditi privatnim kapitalom pojedinaca, gradova i dioničarskih društava, što je pobudilo veliko zanimanje bogatih veleposjednika i tvorničara u Hrvatskoj i Mađarskoj te dovelo do nagloga širenja željezničke mreže, posebice u Slavoniji i Hrvatskome zagorju. Zahvaljujući tomu, u Hrvatskoj su početkom 20. stoljeća glavnim željezničkim prugama bila povezana sva veća industrijska središta, i to Zagreb, Sisak, Karlovac, Osijek, Rijeka i Pula, a ostvarivala su i izravnu vezu s metropolama Austro-Ugarske Monarhije. Ostala manja hrvatska mjesta svoj priključak na glavne željezničke pruge ostvarivala su razgranjenom mrežom vicinalnih željeznica. Tijekom 20. stoljeća pružna mreža u Hrvatskoj nadograđivana je u skladu s interesima i potrebama novih državnopravnih sustava unutar kojih je nakon 1918. bila i Hrvatska. U prometnome smislu okosnica željezničkoga sustava postala je novouspostavljena magistralna pruga Zidani Most – Ljubljana – Zagreb – Beograd. U tome kontekstu uslijedilo je preusmjeravanje i drukčije povezivanje već sagrađenih pruga, a gradnja novih pruga bila je usklađena s prometnim potrebama drukčijega željezničkog sustava. Danas pružna mreža Hrvatskih željeznica obuhvaća 2976,276 kilometara pruga. Međunarodni prijevoz odvija se na ukupno 1711,622 kilometra pruga, regionalni prijevoz na 600,296 km, a lokalni prijevoz na 664,218 kilometara pruga. Ukupna dužina elektrificiranih kolosijeka otvorene pruge iznosi 1228,4 kilometra, a ukupna dužina HŽ-ovih dionica paneuropskih prometnih koridora 767,6 kilometara. U željezničkoj mreži ukupno su 252 kolodvora. Parna lokomotiva serije SüdB 18 Parne lokomotive serije SüdB 18 gradili su austrijski konstruktori između 1859. i 1872. godine. One su se koristile za vuču putničkih vlakova na nizinskim prugama. Prema dostupnim podatcima lokomotive serije SüdB 18 vukle su vlakove i na prvim hrvatskim prugama između Čakovca i Kotoribe te Zidanog Mosta, Zagreba i Siska. Snaga lokomotive iznosila je 258 kW (350 KSi), dužina 8105 milimetara, masa 32,90 tona, a njezina najveća vozna brzina bila je 60 kilometara na sat. U Hrvatskoj su bile u prometu do 1922. godine. Danas u Hrvatskoj nije sačuvana nijedna lokomotiva te serije. Parna lokomotiva serije MÁV 326/JŽ 125 Parne lokomotive serije MÁV 326/JŽ 125 građene su između 1882. i 1897., i to u tvornicama lokomotiva u Beču, Linzu i Münchenu, a od 1888. i u Budimpešti. Ponajprije su bile namijenjene za vuču teretnih vlakova, ali su se koristile i u putničkome prijevozu. U Hrvatskoj su ove lokomotive prvo vozile na pruzi između Budimpešte i Zagreba, a potom i na riječkoj pruzi. Snaga lokomotive bila je 302 kW (410 KSi), dužina s tenderom 15.131 mm, masa s tenderom 48.750 kg, a najveća vozna brzina 45 km/h. Lokomotive te serije u prometu su se zadržale čak šezdesetak godina. U Hrvatskoj je sačuvana samo jedna lokomotiva te serije oznake 125-052. Ona je dio fundusa Hrvatskoga željezničkog muzeja, a izložena je na Zagreb Glavnome kolodvoru. Lokomotiva je izgrađena 1891. u Budimpešti i najstarije je vozilo muzejskog fundusa. Helena Bunijevac