ZNAMENITI HRVATI 2012. - VESNA PARUN

VESNA PARUN (1922. – 2010.) Ljepotom svojih stihova, bujnošću svojih viđenja i snažnim zalogom društvene neravnodušnosti Vesna Parun je obilježila dugo i važno razdoblje hrvatskog pjesništva. Zapravo od svoje prve knjige, Zore i vihori, tiskane davne 1947. godine, pa sve do posljednjih dana života koncem prvog desetljeća novog milenija, ona nije prestajala intenzivno stvarati i zasluženo dobivati najveći javni odjek, prihvaćena istodobno, s razlogom, kao vrhunski, epohalni pjesnik, odnosno pjesnikinja koja svojom senzibilnošću i energijom otvara nova područja i ispisuje lirski dnevnik duboke iskustvenosti. Kritična i polemična, ironična i parodična ako treba, znala se uhvatiti u koštac s moćnicima i izrugivati mnogim konvencijama i devijacijama, pa ako je povremeno stekla i protivnike na javnoj sceni, nitko nikad nije doveo u pitanje njezin kreativni integritet i upravo eruptivnu žestinu njezina imaginativnog i verbalnog dara. Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu, a mladost joj je, znakovito, protekla nomadski, učestalim seljenjima po cijelom srednjodalmatinskom području, što je također dalo izrazit sredozemni pečat njezinoj slikovitosti, svježoj metaforici i arhetipskoj simbolici ranih ostvarenja. Nakon završetka splitske klasične gimnazije, 1940. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu, no rat prekida redovito studiranje (romanistike i filozofije), a životne se peripetije nastavljaju i nakon objavljivanja spomenute amblematske zbirke Zore i vihori, koja je dočekana najprije s oštrim ideološkim optužbama da bi potom bila prepoznata kao najdostojniji odvjetak himničke i ekstatične linije Tina Ujevića. Možda je najosobnije djelo Vesne Parun upravo bolni lirski kanconijer Crna maslina (1955.), epitaf i epilog intenzivno proživljene ljubavi iz perspektive ostavljene žene. Ta je knjiga doživjela punu čitateljsku simpatiju, učestalo je antologizirana i prevođena, stekavši popularnost i izvan našega jezičnog područja, prepoznata kao europski i univerzalni domet. Vesna Parun nije stala na postignutim rezultatima i uspjehu kod publike. Dapače, postupno je sve više pisala i objavljivala. Među njezinih osamdeset i osam knjiga (koliko i godina života) ističu se zbirke lirike (Ropstvo, Ti i nikad, Koralj vraćen moru, Bila sam dječak, Sto soneta), zatim knjige satiričnih stihova (Apokaliptičke basne, Smijeh jači od smrti, Tronožac koji hoda), pa ciklusi pjesama za djecu s nezaboravnim likovima mačka Džingiskana i Mikija Trasija. Prijevodima i esejima odužila se mnogim autorima po „srodnosti“. Okušala se uspješno i u pisanju za kazalište i radio, a u nekoliko je svezaka nastojala ispisati svoju nemirnu, nesmiljenu i dramatičnu autobiografiju, smatrajući kako je prošla svijetom sa strastvenom potrebom da svjedoči i da se bori za etičke i estetske vrijednosti. Njezin opus potvrđuje kako je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti i kulturi. Tonko Maroević