PRIJAM REPUBLIKE HRVATSKE U NATO

Motiv: Raščlanjen digitalizirani zemljovid Hrvatske i logotip NATO-a Ugovor o Sjevernoatlantskoj zajednici (NATO) potpisan je 4. travnja 1949. godine. NATO je nastao u jeku Hladnog rata kad je postalo očito kako je suradnja iz vremena antihitlerovske koalicije napuštena; da Sovjetski Savez u istočnom dijelu Europe nastoji stvoriti svoj sustav zemalja „narodne demokracije“ i da se Marshallovim planom i Trumanovom doktrinom stvaraju temelji za okupljanje zemalja koje su prihvatile euroatlantsku ideju razvitka i suradnje. Ugovor je potpisan na neograničeno vrijeme, a njegov tekst sadrži samo 14 članaka. U njima su potvrđena načela Saveza kojima se jamči sloboda i sigurnost svih članica te ističe potreba prihvaćanja zajedničkih vrijednosti priznatih u društvima što funkcioniraju prema demokratskim načelima. Prema članku 5. Ugovora o Sjevernoatlantskoj zajednici svaka prijetnja sigurnosti bilo kojoj od zemalja članica smatra se ujedno prijetnjom sigurnosti svih saveznika, što podrazumijeva poduzimanje zajedničkih akcija obrane. Savez se poziva i na članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda, u kojem piše kako ništa ne priječi prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na neku zemlju članicu UN-a sve dok Vijeće UN-a ne poduzme potrebne mjere. Ugovorom se predviđa da svaka europska zemlja može postati članicom NATO-a pod uvjetom da bude jednoglasno pozvana i prihvaćena u NATO-u te ako položi američkoj vladi, koja je depozitar ugovora, određeni dokument o pristupanju. Prve potpisnice Ugovora u Washingtonu bile su 4. travnja 1949. Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, SAD i Velika Britanija. Godine 1952. Turska i Grčka postale su članice NATO-a; 1955. priključila se Savezna Republika Njemačka, a od 1982., nakon svrgavanja Frankova diktatorskoga režima, Španjolska postaje nova članica NATO-a. U godinama Hladnog rata NATO je imao snažnu obrambenu ulogu te je u prvi plan postavljao svoju vojnu dimenziju. Međutim, popuštanjem međunarodne napetosti već u, tzv. Harmelovom izvješću iz 1957. najavljuju se promjene u međunarodnim odnosima te se ističe potreba većeg isticanja političkog jedinstva članica NATO-a. One će u godinama detente biti važan čimbenik u procesu KESS-a (Konferencija za europsku sigurnost i suradnju, danas OESS), a nakon raspada europskoga socijalističkog sustava 1989. i SSSR-a. Godine 1991. NATO preostaje kao jedini vojno-politički savez na području Europe. Gotovo sve zemlje Istočne Europe, osim Rusije i Bjelorusije, traže prijam u NATO, tako da počinje intenzivan proces širenja ovoga saveza. Nakon Clintonova formiranja Partnerstva za mir 1994. kao svojevrsne pripremne postaje za ulazak u NATO, prve članice NATO-a postale su 1999. Poljska, Češka i Mađarska. Nakon ožujka 2004. punopravne članice postaju Bugarska, Rumunjska, Estonija, Latvija, Litva, Slovačka i Slovenija. Na sastanku u Bukureštu 2008. poziv za članstvo upućen je Albaniji i Hrvatskoj, a Makedonija je zaustavljena dok ne riješi pitanje svojega službenog imena. NATO funkcionira u skladu s principom međuvladine suradnje, a odluke se donose konsenzusom, tj. postizanjem pristanka svih zemalja članica. Time je očuvana puna suverenost država članica i njihova neovisnost, čak i pod cijenu da to demokratsko načelo ponekad usporava konkretno djelovanje. Sjedište NATO-a je u Bruxellesu, a zapovjedništvo u belgijskom gradu Monsu. Iako je Hrvatska u temelje svojih vanjskopolitičkih dokumenata postavila kao cilj ulazak u euroatlantske integracije, odnosno NATO i EU, tek nakon demokratskih promjena započetih 2000. Hrvatska dobiva poziv za priključenje Partnerstvu za mir i Euroatlantskom partnerskom vijeću. Iste godine Hrvatska je primljena u PARP (Proces planiranja i raščlambe) da bi sljedeće godine NATO prihvatio prvi hrvatski individualni partnerski program. Godine 2003. Hrvatska je zajedno s Albanijom i Makedonijom potpisala Američko-jadransku povelju kojom SAD podupire članstvo ovih triju država u NATO-u. Ispunivši sve kriterije u skladu s Akcijskim planom za članstvo (MAO), Hrvatska je primila poziv u Bukureštu, a sastanak u Strasbourgu i Kielu od 3. do 4. travnja 2009. omogućio je da Hrvatska postane punopravnom članicom demokratskoga, razvijenoga i bogatoga zapadnog svijeta. Radovan Vukadinović