SVJETIONICI 2007. - SVETI IVAN NA PUČINI

Motivi: svjetionici, fotografije Andrije Carlija Razvedena linija obale, kao što je istočna strana Jadrana – s brojnim uvalama i kopnenim istacima, s gotovo tisuću otoka, školjića i hridi, sa strmim padinama kamenih klisura i mogućim klopkama opasnih plićaka – zahtijevala je iznimnu vještinu navigacije. U tisućljetnoj povijesti jadranskog brodarenja, od Grka i Ilira, preko Rimljana i Neretljana, Mlečana i Senjana, pa do poodmakla devetnaestog stoljeća putovalo se gotovo jedino danju, po sunčevoj svjetlosti, a samo su se lakše i poznatije dionice mogle preći i noću, orijentirajući se prema zvijezdama. Tehnički napredak i potreba brzog i sigurnog prijevoza potaknuli su u vrijeme austrijske uprave Dalmacijom i Istrom izgradnju pouzdanih uporišta za snalaženje u prostoru. S više od dvadeset noćnih svjetionika premrežena je naša dionica Sredozemlja, koja je tako postala plovnom i u otežanim uvjetima mračnih i olujnih dana. Ti su svjetionici izgrađeni na posebno izloženim zemljopisnim točkama, na oštrim rtovima i na pučinskim, pustim, nenastanjenim otočićima, na inače teško dostupnim mjestima i u prostorima što gotovo ljubomorno štite svoju samoću, prijeteći namjernicima vjetrovima i valovima. Mnogi od svjetionika su stoga izgrađeni kao kule i utvrde, mnogi od njih oblikovani su kao hramovi i crkve s ponositim zvonicima. Neće biti slučajno da je antički svjetionik na Rodosu smatran jednim od sedam čuda staroga vijeka, a nije neobično ni da je njihovo podizanje doživljavano i kao zavjet Neptunu, morskom božanstvu, ili kao iskaz poštovanja moćnih sila što upravljaju plavim prostranstvima. Doista, sa svakim je svjetionikom pripitomljavana elementarna snaga mora i humaniziran krajolik, nametnuta je određena ljudska mjera teško ukrotivoj naravi, postavljan je važan reper u vidokrug moreplovca, ali i relativiziran beskraj prepoznatljivim znakom na obzorju. Stoljeće i pol, po prilici, jadranski su svjetionici revno obavljali svoju funkciju usmjeravanja plovidbe, omogućujući pouzdanu uzmorsku razmjenu ljudi i dobara, spasivši pritom mnoge ugrožene živote. I danas još bljeskaju i žmirkaju, i danas još rado posluže ponekom kapetanu i mornaru da se lakše snađe u prostoru, ali danas su oni više spomenici uzbudljivoj prošlosti negoli dionici navigacijske orijentacije. Međutim, naši svjetionici, i pojedinačno i kao svjetlosni arhipelag, ostaju kao neosporna estetska vrijednost uljuđenog ambijenta, na neki način i kao nebeska projekcija, jer predstavljaju blistavo sazviježđe na moru. Tonko Maroević Sveti Ivan na pučini Ovaj svjetionik na otočiću nepravilnog oblika veličine 70x50 metara, smješten na sredini zapadne obale istarskog poluotoka, izgrađen je 1853. godine. Kula svjetionika visoka je 23 metra, a uz nju je s jedne strane izgrađen stambeni dio za boravak svjetioničara. Dubina mora oko otoka varira od desetak do četrdesetak metara, a bogatstvo podmorskog života i bujno morsko raslinje čini ga posebno atraktivnim i zanimljivim svim zaljubljenicima u ronjenje. Ljubiteljima mirnog odmora i robinzonskog turizma odmor na ovom svjetioniku zasigurno će uljepšati ljetne dane, ali ih i ponukati da se vrate na ovaj netaknuti biser prirode. Uz Sveti Ivan povezana je legenda o mletačkom duždu koji se usred nevremena zatekao na moru, ploveći prema Rovinju. On i posada uočili su opasne hridi otoka i na vrijeme promijenili rutu. Dužd se zarekao da će, ako živ stigne do Rovinja, zapaliti na Svetom Ivanu svijeću visine tornja, međutim, pri povratku se pokajao zbog danog obećanja. Na kraju, dužd se vratio u Veneciju ne ispunivši svoje obećanje. Nekoliko mjeseci poslije na tom istom području zadesila ga je oluja, te se tek tada prisjetio neispunjenog obećanja. Međutim, ovaj put nije ga uspio ponoviti jer je zajedno s cijelom posadom nestao u dubinama mora, a razbijeni brod izbačen je na stijene Svetog Ivana.