SVJETIONICI 2008. - VNETAK

Nakon Napoleonova poraza i time smirivanja vojno-političke situacije na Jadranskome moru nastaje povoljna klima za uspostavu sustava sigurne noćne plovidbe. Desetak velikih brodoloma samo u Tršćanskom zaljevu tijekom 1816. godine napokon je potaknulo nadležne da nešto učine. Izaslanstvo Tršćanske burze odlučuje se na povijesni pothvat te na svoju ruku pokreće gradnju modernih svjetionika na istočnoj obali Jadrana. Dioničari su u cijelosti financirali gradnju prvih svjetionika (Savudrija, 1818.; Trst, 1832.; Porer, 1846., i Veli Rat, 1849.). Pomorska vlada (Governo Marittimo in Trieste), iako osnovana 1850. godine radi regulacije i nadgledanja svih radnji u svezi s pomorstvom, tek je 1867. godine dobila potpunu ingerenciju nad upravom i administracijom pomorske rasvjete te je osnivanjem vlastitoga inženjerijskog ureda početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća preuzela odgovornost za gradnju novih i održavanje postojećih svjetioničkih objekata. Do tog je razdoblja već bio dovoljno razvijen sustav naplate svjetlarine (lanternaggio), kojom su se financirale sve lučke aktivnosti, pa tako i pomorska signalizacija. Ta je pristojba naplaćivana prema toni tereta plovilima koja obavljaju iskrcaj u većim lukama od Venecije sve do ušća rijeke Bojane. Polovina od ukupnoga broja svih sagrađenih svjetionika na području ondašnjega austrijskog (kasnije austro-ugarskog) priobalja aktivirana je između 1870. i 1877. godine. Vnetak, 44o 37’N, 14o 14’E Zbog potrebe osvjetljavanja plovnoga puta prema Istarskom poluotoku i ulaza u Kvarner (tada već postoje svjetionici Galiola i Prestenice) te označavanja otoka Unije, kao i zbog opasnosti od optičke prevare (jer se preko nekih niskih dijelova otoka vidi svjetlo Galiole) 1873. godine upaljeno je na rtu Vnetak fiksno bijelo svjetlo vidljivo s udaljenosti od 12 nautičkih milja, poslije s crvenim sektorom (vidljivost: 5 nautičkih milja). Dva kilometara poljskoga puta preko velikoga polja na kojemu je danas mala zračna luka dijeli jugozapadni Rt Unija, na kojemu se nalazi lanterna, od samoga mjesta Unije – zbog toga su na Vnetku oduvijek službovali svjetioničari s djecom školskog uzrasta. Kako je riječ o objektu s jednim svjetioničarom, njegova supruga ujedno je bila i pomoćna svjetioničarka te je za to primala četvrtinu plaće. Prizemni objekt iz kojega se na 17 metara nadmorske visine uzdiže svjetionička kula ima jedan stan i pomoćne objekte (skladište disuplina, tj. acetilena, sanitarni objekt, krušnu peć i skladište). Svjetionik je već 1912. godine telegrafskim podmorskim kabelom spojen s lučkom kapetanijom u Malom Lošinju – svjetioničar je 1916. prvi prenio vijest o nasukavanju talijanske ratne podmornice na hrid Galiolu koja se nalazi sred Kvarnera. U Drugom svjetskom ratu oštećen je svjetlosni aparat i krletka u kojoj se nalazi, ali je sam objekt ostao čitav za razliku od susjedne Galiole koja je potpuno uništena paljbom sa savezničkoga ratnog brodovlja zbog sumnje da se u njoj nalazi njemačka vojna posada. Mjesto Unije elektrificirano je tek 1978. godine, no posljednji svjetioničar napustio je lanternu na Vnetku 1982. godine zbog automatizacije rada svjetla gaseći agregat koji se koristio za potrebe kućanstva. Disuplinska instalacija ostala je napajati svjetlo svjetionika još dvadesetak godina, sve dok je nisu zamijenile solarne ploče.