ZNAMENITI HRVATI 2007. - ĐURO BAGLIVI

ĐURO BAGLIVI (1668. – 1707.) Đuro Baglivi rođen je 8. rujna 1668. godine u Dubrovniku. Njegovi roditelji bili su Vlaho Armen (Armeno) i Anica Vuković (de Lupis). Kada je imao dvije godine, njegovi roditelji umiru, pa skrb o Đuri i njegovu mlađem bratu, uz posredovanje strica, kanonika Andrije, preuzimaju isusovci. Đuro stječe osnovnu humanističku naobrazbu u Isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. U dobi od 14 godina odlazi u grad Lecce na jugu Italije gdje ga je posinio ugledni mjesni liječnik Pier Angelo Baglivi čije će preuzeto prezime Đuro nositi do kraja svojega kratkog života. Studij medicine odslušao je u Napulju, a diplomirao je u Salernu. Njegova blistava liječnička, akademska i znanstvena karijera počinje nakon što je njegov dar uočio najslavniji liječnik toga vremena Marcello Malpighi. Kulminacija njegove akademske karijere bila je izbor za profesora anatomije i teoretske medicine na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, a priznanje njegovoj vrhunskoj liječničkoj praksi izbor je za arhijatra dvojice papa (Inocenta XII. i Klementa XI.). Svjetsku znanstvenu slavu donose mu djela De praxi medica (1696.) i De fibra motrice et morbosa (1700.). Godine 1704. prvi put su tiskana njegova Sabrana djela (Opera omnia) u Rimu. Sljedećih godina tiskaju se ponavljana izdanja, mnoga posmrtno, u Lyonu, Antwerpenu, Veneciji i Leipzigu. Pretposljednjem izdanju iz 1788. godine u Parizu predgovor uz bilješke piše slavni Phillipe Pinel. Baglivi postaje član najuglednijih europskih društava i akademija (primjerice, engleske Royal Society, njemačke Accademie Caesareo-Leopoldina Naturae Curiosorum, talijanske Accademie dei Fisiocratici). Njegova djela prevedena su na sve svjetske jezike. Prema našim saznanjima, od 1717. do 2000. godine o Bagliviju je objavljeno oko 150 biografskih notica, traktata i ogleda na latinskom, talijanskom, engleskom, njemačkom, francuskom, hrvatskom i armenskom jeziku. U knjižnici Williama Oslera u Montrealu, Wallerovoj zbirci u Karolinskoj knjižnici u Uppsali i Magliabecchijevoj zbirci u Narodnoj knjižnici u Firenci čuva se opsežna korespondencija Baglivija s najuglednijim liječnicima i intelektualcima njegova doba. U ovoj korespondenciji prepoznaje se činjenica, koju su isticali njegovi biografi, da je Baglivi kao erudit i polihistor bio jedan od vodećih intelektualaca svojega doba, posebno u Rimu koji je tada bio i svjetovno središte Papinske države (Stato pontificio). Između ostalog, bavio se i pjesništvom i numizmatikom. U povijesti medicinske znanosti zabilježen je kao neohipokratik i istaknuti predstavnik tzv. iatrofizičke ideologije. Za razliku od Hipokrata, zalaže se za patologiju solidnih dijelova, a ne za Hipokratov koncept humoralne patologije. Pretpostavkom da opnasti sustav ima sposobnost osjeta otvara put naučavanju Alberta von Hallera o osjetljivosti (sensibilitas) i podražljivosti (iritabilitas). Novija istraživanja njegova opusa pokazuju da naše spoznaje o njegovu doprinosu razvitku medicinske znanosti nisu konačne. Primjerice, M. D. Grmek, u svojem djelu Prva biološka revolucija, misli da je Baglivijevo djelo De fibra motrice et morbosa jedan od najvažnijih događaja u povijesti biostrukturalizma te da je u njemu iznesena teorija fibrilarne patologije preteča Virchowljevoj celularnoj patologiji. Kao izvrstan kliničar Baglivi s kliničkom praksom povezuje rezultate svojih istraživanja u animalnim pokusima i razudbi umrlih. Otkrio je značenje produljene moždine kao središta kontrole vitalnih funkcija, a eksperimentalno je dokazao utjecaj vagusa na crijevnu peristaltiku. Dokazao je da ozljede jedne hemisfere mozga dovode do paralize na kontralateralnim dijelovima tijela. Među prvima je jasno prepoznao autonomnu funkciju vegetativnoga živčanog sustava i odijelio ga od somatskog neuralnog sustava. Najvjerojatnije je prvi opisao neuralnu regulaciju vazomotoričke funkcije i time anticipirao otkrivanje vazomotornih živaca. Umro je u Rimu u trideset devetoj godini života, 14. lipnja 1707. godine. Pokopan je u samom središtu Rima, u crkvi svetog Marcela, gdje je 1995. godine HAZU postavila dvojezičnu spomen-ploču. Nada Čikeš