ZNAMENITI HRVATI 2009. - JURAJ ŠIŽGORIĆ

JURAJ ŠIŽGORIĆ (1445. – 1509?) Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus, Sisgoritus) rođen je u Šibeniku 13. studenog 1445. godine. Bio je pjesnik na latinskom jeziku i humanist. Studij prava završio je na Sveučilištu u Padovi, a nakon toga živio je u rodnom gradu, gdje je kao svećenik obnašao visoke crkvene dužnosti zamjenjujući često odsutnog šibenskog biskupa. Umro je u Šibeniku, pretpostavlja se 1509. godine. U povijesti hrvatske književnosti ostat će zapamćen kao autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama, Venecija 1477.), sastavljene od 59 Šižgorićevih pjesama, triju pjesama njegovih prijatelja te nešto proznih tekstova njemu upućenih, među kojima je i jedna pohvala mladog Marka Marulića nastala vjerojatno sredinom 1460-ih godina na poticaj učenog talijanskog humanista Tidea Acciarinija, Marulićeva učitelja i Šižgorićeva prijatelja. Šižgorićeve objavljene pjesme uglavnom pripadaju žanrovima elegije i poslanice. Neke od potonjih nastale su za autorova studija i upućene su padovanskim profesorima, druge su posvećene uglednim osobama iz crkvene i svjetovne vlasti. Motivika je velikim dijelom preuzeta iz antičke povijesti i mitologije. Za književnu su povijest i suvremenog čitatelja zanimljiviji autobiografski motivi: iz jedne se pjesme može zaključiti da je Šižgorić u nekoj parnici izgubio „očinska polja“ koja su mu prema zakonu pripadala. U antologijskoj „Elegiji o smrti dvojice braće“ („Elegia de duorum obitu fratrum“) uporabom klasičnog rekvizitarija oplakuje smrti mlađeg brata Jakova (vjerojatno zbog neke epidemije) te tek neznatno starijeg, dvadesetjednogodišnjeg Nikole, koji je poginuo braneći zavičaj. Najpoznatija Šižgorićeva pjesma jest „Elegija o pustošenju šibenskog polja“ („Elegia de Sibenicensis agri vastatione“), potaknuta stvarnim događajem, napadom Turaka na šibenski ager 1468. godine. U toj se pjesmi prvi put u hrvatskoj književnoj kulturi javlja paradigmatičan i kasnije stereotipan opis osmanskih osvajačkih zlodjela (palež i uništavanje usjeva, odvođenje ljudi u ropstvo, silovanja, skrnavljenja i rušenja crkava). Ljubavna se tematika u Šižgorićevim pjesmama javlja uglavnom posrednim putem, kao iskustvo pjesnikovih prijatelja. U tri objavljene pjesme Šižgorić na humanistički način pjeva o kršćanskim temama (Djevici Mariji, Bogu Stvoritelju i Kristu). Kršćanska je tematika prisutna i u liturgijskoj lirici rukopisne Šižgorićeve zbirke, datirane 1487. a objavljene tek 1962. godine; od ukupno 16 pjesama u safičkoj strofi, 13 su himne posvećene apostolima i sv. Pavlu. Iste, 1487. godine Šižgorić je dovršio i prozni povijesno-zemljopisni traktat De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, objavljen tek 1899.). U 17 poglavlja autor uglavnom vrlo sažeto govori o smještaju Šibenika, Ilirije (antičkog Ilirika), o uglednim pojedincima iz ilirskog naroda (Dioklecijan, papa Gaj, sv. Jeronim), o smještaju Dalmacije, o Dalmatima, dalmatinskim gradovima i posebno o Šibeniku. Prva polovina teksta, oslonjena na antičke pisce, neznatne je kulturne i književne vrijednosti. Daleko je veća vrijednost posljednjih šest poglavlja u kojima pjesnik opisuje ono što osobno poznaje: šibenske otoke, priobalje i sam grad. Posebno je važno posljednje, 17. poglavlje „O nekim šibenskim običajima“, u kojem Šižgorić spominje narodne pjesme (tužbalice, svatovske, ljubavne, pastirske), zatim narodni ples te božićne običaje. Interes za folklor Šižgorić je pokazao još u svojoj tiskanoj pjesničkoj poslanici „Pjesniku Rafaelu Zovenzoniju pjesma o Trstu“, u kojoj opisuje sanjani pastoralno-rustikalni okoliš primorskoga grada. U posljednjem poglavlju traktata De situ Illyriae et civitate Sibenici Šižgorić navodi podatak da je prikupio ilirske poslovice (dicteria) i sa svojim učenim prijateljem Jakovom Neplavčićem preveo ih na latinski. Ta se neprocjenjiva zbirka nažalost nije sačuvala. Davor Dukić