ZNAMENITI HRVATI 2009. - PETAR ŠEGEDIN

PETAR ŠEGEDIN (1909. – 1998.) Petar Šegedin rođen je 8. VII. 1909. u Žrnovu na Korčuli. Učiteljsku školu završio je u Dubrovniku, a Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Obnašao je dužnosti tajnika Matice hrvatske (1946. – 1947.) i – u dva navrata – predsjednika Društva hrvatskih književnika. Od 1956. do 1960. radi kao savjetnik za kulturu pri Jugoslavenskom veleposlanstvu u Parizu, a potom živi u Zagrebu djelujući kao slobodni umjetnik. Bio je redoviti član HAZU od 1964. godine. Umro je u Zagrebu, 1. IX. 1998. godine. U književnosti se javio proznim odlomcima u Krležinu Pečatu 1939. godine pod pseudonimom Petar Kružić. Poslije rata postaje paradigmatski pisac hrvatskoga proznog egzistencijalizma, čime se odupire vladajućoj koncepciji socijalističkog realizma zbog čega doživljava oštre kritičke napade partijskih birokrata. Već njegovi prvi romani – Djeca božja (1946.) i Osamljenici (1947.) – utemeljuju poseban tip moralističke meditativne proze zaokupljene graničnim egzistencijalnim situacijama (strah od smrti, tjeskoba, otuđenje, grijeh, krivnja) i pokušajima njihova prevladavanja. Svi likovi romana oličavaju različite aspekte jednoga stanja: potpune otuđenosti i nemogućnosti realizacije vlastitih egzistencija. Ovim Šegedinovim djelima dominira intelektualna strast i drama mišljenja; stoga bi se njihova bit najlakše mogla odrediti sintagmom literarna filozofija. Kao književni uzori poslužili su mu Dostojevski i francuski egzistencijalisti. Za Šegedina je literatura ponajprije prostor spoznaje i mjesto za postavljanje pitanja o čovjekovoj biti; zato mu je u drugom planu gradnja zapleta, razvoj priče ili stvaranje fabularne napetosti. Egzistencijalističku trilogiju dopunjuje roman Crni smiješak (1969.) nastao cikliziranjem ranije objavljenih novela. To je roman o načinima književnog oblikovanja ljudske sudbine, ali i djelo u kojem se tematizira sâmo pisanje kao konfesionalna i terapeutska aktivnost. U kasnijim romanima (Getsemanski vrtovi, 1981.; Vjetar, 1986.; Krug što skamenjuje, 1988.), uz egzistencijalne teme (problem samoubojstva i autodestrukcije), bavi se i metafizičkim problemima (dobro-zlo), ali i odnosom između izdvojenog pojedinca i vlasti, ideologije i estetike, slobode i smisla. Djela su sve snažnije uronjena u konkretan društveni i politički kontekst, ali tipom oblikovanja uvijek su na rubu filozofske esejistike i meditativne proze. Kratki roman Izdajnik (Kolo, 1969., u knjizi 1993.) bavi se problemom konformizma, nacionalnom izdajom te strahom, šutnjom i samozavaravanjem hrvatskih intelektualaca u nedavnoj prošlosti. Djelo predstavlja beletrističku anticipaciju Šegedinova poznatog eseja Svi smo odgovorni? (1971.) s kojim je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, uzdrmao intelektualnu i umjetničku elitu. Osim romana pisao je i brojne novele te pripovijesti (Mrtvo more, 1954.; Orfej u maloj bašti, 1964.; Sveti vrag, 1966.; Tišina, 1983.; Licem u lice, 1987.; Svijetle noći, 1993.) u kojima, polazeći od anegdotalne ili naizgled banalne situacije, redovito inzistira na psihološkom portretiranju traumatiziranih pojedinaca, ljudi opkoljenih samoćom i tugom. Poprište radnje najčešće je izolirana otočna sredina, s karakterističnom tišinom kamenjara, titravim sjenama i zlokobnim slutnjama. U najboljim, antologijskim novelama (Sveti vrag, Dan, A pokojna Pavulina…) Šegedin se predstavlja kao pisac ljudske situacije, atmosfere i ugođaja. Visoke umjetničke rezultate postigao je i u putopisnoj prozi (Na putu, 1953.; Susreti, 1962.). Daleko od turističkog avanturizma ili pikaresknih opisa zgoda i nezgoda s puta, Šegedin stvara tip putopisa kojemu je temelj kulturna i umjetnička reminiscencija, intelektualna radoznalost, izražavanje unutrašnjih stanja nastalih pod dojmom viđenoga i proživljenoga. Pisao je i književne kritike te teorijske eseje. Osobito se ističe Riječ o riječi (1971.), teorijski tekst koji afirmira autonomiju umjetnosti i dokazuje međusobnu uvjetovanost sadržaja i forme u estetskome činu. Baveći se u glavnini svojega opusa ponajprije osamljenim i ugroženim čovjekom, analizom moralne krize i rasapa humanističkih vrijednosti, Šegedin je ustrajao na modelu guste intelektualističke proze koja mu, i ozbiljnošću tematike i načinom obrade, osigurava visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Krešimir Nemec