ZNAMENITI HRVATI 2010. - JANKO POLIĆ KAMOV

JANKO POLIĆ KAMOV Munjevitim prolaskom kroz prostore hrvatske književnosti, smjelim iskušavanjima jedva slućenih potencijala materinskog jezika i još izazovnijim osporavanjima gotovo svih domaćih običaja, navada, ponašanja, nasljeđa i vrijednosti, Janko Polić je otvorio bitno novu stranicu radikalno modernog senzibiliteta. Uzevši nadimak Kamov, prema biblijskom liku koji dovodi u pitanje očinski autoritet i izruguje mu se, sam je programatski naglasio svoj pobunjenički položaj, a okušavši se prevratno u najvažnijim književnim vrstama (pjesmama, pripovijetkama, romanu, dramama i feljtonima), dao je našoj literaturi autentičnu avangardističku dimenziju dostojnu velikih europskih protagonista. Ne zaboravimo da je čitavo djelo stvorio u stvaralačkoj vrućici od svega tri-četiri godine djelovanja te da se ta radna amplituda završila u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća (paralelno s univerzalnim javljanjem kubizma i ekspresionizma, uglavnom prije glasovitoga manifesta futurizma). Janko Polić rođen je na Sušaku 17. studenoga 1886. godine. Izbačen iz sušačke gimnazije, nastavio je školovanje u Senju, gdje je također istjeran iz konvikta. Obitelj 1902. seli u Zagreb, u kojemu Janko prekida svaki pokušaj stjecanja službene naobrazbe, nego se sam formira frenetičnim čitanjem (i iz dobre očeve knjižnice). Neumorni duh dovodi ga među demonstrante protiv Khuena Hedervaryja, zbog čega 1903. provodi tri mjeseca u zatvoru, da bi se već 1904. pridružio putujućoj glumačkoj družini s kojom gostuje po raznim pokrajinama. Uz pomoć obitelji, a izdržavajući se dijelom i suradnjom s novinama, od 1907. učestalo boravi u raznim talijanskim gradovima gdje se upoznaje s aktualnijim kulturnim i umjetničkim tendencijama, a intuitivno i profetski reagira na raspad tradicionalnih modela i najavu drukčijih, inovativnih etičkih i estetskih ideala. Uz pomoć brata Vladimira 1907. objavljuje jedine ukoričene radove, dvije zbirke («Psovka» i «Ištipana hartija») i dvije drame («Tragedija mozgova» i «Na rođenoj grudi»). Godine 1910. zaputio se preko Genove i Marseillesa u Barcelonu, koja ga je privlačila socijalnim nemirima i snažnim anarhističkim pokretom, no u tom katalonskom gradu, nakon vrlo kratkog boravka, umire 8. kolovoza. Osim spomenutih, samostalno tiskanih djela, Kamov je u novinama i časopisima objavio znatan broj pripovijesti i putopisa, a u rukopisu je ostavio još nekoliko drama i – najvažnije – roman «Isušenu kaljužu» (pisan između 1906. i 1909.). Buntovni i nepomirljivi pisac, za života je bio uglavnom loše prihvaćen (stroga Matoševa kritika), ali je posmrtno doživio opravdanu satisfakciju, posebice kad su mu drame počele biti izvođene na sceni, a epohalni roman tiskan sa zakašnjenjem od pola stoljeća (u sabranim djelima, Rijeka, 1956.–58.). Po svojem doživljaju apsurda i groteske, tjeskobe i kaosa te po svojim izražajnim registrima refleksivnosti lakrdije, unutarnjeg monologa i polemičkog dijaloga Janko Polić Kamov je i danas među autorima nedvojbene aktualnosti i formata što nadilazi uske nacionalne okvire. Tonko Maroević