SIGURNOST U PROMETU

Svladavanje udaljenosti čovjekov je poriv još od njegova „silaska s drveta“. Prvotno je pješačio pa se, nakon što je izumio kotač, počeo voziti. Na početku su njegovo vozilo vukle različite tegleće životinje, a onda je prije nešto više od stotinjak godina tu „zvjerad“ stavio „pod nadzor“ u motore vozila, koja su danas dio cestovnog prometnog sustava bez kojeg je nezamislivo normalno funkcioniranje bilo koje životne djelatnosti. Budući da su se proizvodnjom sve većeg broja motornih vozila i gradnjom mreža prometnica povećavali prometni tokovi, naglo se povećavao broj incidentnih situacija, čija je kulminacija događaj koji nazivamo prometna nesreća. Tako je broj nastradalih osoba u prometnim nesrećama postao pandanom najčešćih uzroka smrtnosti zbog najtežih bolesti. Kada je riječ o bolesti, čovjek uglavnom i nema mogućnost izbora, ali je zato u slučaju prometnih nesreća upravo čovjek glavni uzrok njihovih događanja. Usporedno s razvijanjem novih tehnologija i tehničkih rješenja, nažalost s gotovo redovito prisutnim negativnim vremenskim pomakom, razvijala se i svijest o potrebi ulaganja dodatnih napora kako bi se sigurnost cestovnog prometa podigla na višu i prihvatljiviju razinu. Donošenjem prvog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa 1994. godine Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova kao nositelj Nacionalnog programa započela je sustavni rad s djecom u osnovnim školama. Do tada je u prometnim nesrećama smrtno stradavalo stotinjak djece godišnje i to najviše – oko 70% – u svojstvu pješaka. Danas je taj broj smanjen na osmero smrtno stradale djece godišnje s tim da ih u ulozi pješaka nastrada osjetno manje nego prije. No zato stradava kudikamo više djece koja su putnici u vozilima i to s onima s kojima bi trebala biti najsigurnija – svojim roditeljima. Opće je poznato da su pravilan odgoj i primjereno obrazovanje temelj stvaranja osoba koje će kada odrastu imati uglavnom afirmativan stav prema onom što im je kroz godine edukacija „usađeno“ u njihov mentalni sklop. Isto je i s odgojem djece, današnjih pješaka ili putnika, odnosno budućih vozača. Dugoročno gledano, najveći pozitivni pomak u sigurnosti cestovnog prometa može se očekivati od osoba koje su danas još djeca. Podrazumijeva se da je to moguće samo uz njihovo pravilno usmjeravanje, bez demagogije, licemjerja i fige u džepu. mr. sc. Miron Huljak, dipl. ing.