SVETI VLAHO – 1700 GODINA MUČENIČKE SMRTI

Dubrovnik i sveti Vlaho nerazdvojni su pojmovi, a njegova je sveprisutnost jedna od glavnih odrednica dubrovačkog identiteta. Zaštitnik grada, liječnik, biskup i mučenik iz armenske Sebaste štuje se po cijeloj Europi i svijetu, ali nigdje tako zdušno kao u Dubrovniku koji ga prema legendi 971. godine, kada je upozorio Dubrovčane na mletačku opasnost, uzima za svog zaštitnika. Odabran je i kao potvrda crkvene nezavisnosti, komunalne i državne samosvijesti utemeljujući snagom i simbolikom svog nebeskog autoriteta dubrovački kulturni prostor. Kult i Festa svetog Vlaha u kontinuiranom povijesnom trajanju od 10. stoljeća (prema legendi), odnosno od 12. stoljeća (sukladno s povijesnim dokumentima) do danas je zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoće izričaja. To je tisućljetna dubrovačka tradicija, a parčev blagdan 3. veljače najdraža svečanost s bogatim ceremonijalom i s kulminacijskom veličanstvenom procesijom o čemu rječito govori i upis Feste svetog Vlaha na UNESCO-ovu Listu nematerijalne svjetske baštine. Sveti Vlaho, na armenskom Surp Vlasi, a latinskom Sanctus Blasius, jedino u dubrovačkom leksiku Vlaho, živio je u 3. stoljeću. Po zanimanju je bio liječnik, potom biskup u antičkoj Sebasti (danas turski Sivas) u Maloj Armeniji. Ondje je u veljači 316. godine umro mučeničkom smrću u progonima što ih je provodio car Licinije. Vojnici su uhitili Vlahu skrivenog u nekoj kapadocijskoj špilji u kojoj je živio okružen divljim zvijerima. One su mu donosile hranu, a on ih je liječio. Mučen je željeznim vunarskim češljem i bačen u jezero te mu je najposlije odrubljena glava. Drži se da je 3. veljače 316. godine datum njegove smrti. Zaziva se protiv grlobolje jer je prema legendi ozdravio dijete kojem u grlu bijaše zapela riblja kost. Zaštitnik je otorinolaringologa, veterinara, pastira i vunara, kao i divljih životinja. Dubrovnik je 2016. godinu proglasio Godinom svetog Vlaha u spomen na 1700. obljetnicu njegove mučeničke smrti.

Maja Nodari