USKRS 2018.

Božić i Uskrs vezani su svjetlošću. Na Božić Bog se rađa kao „mlado sunce“, sabirući u sebi prastare znakove i značenja obnove zemlje. On dolazi iz svjetla visokih sfera da postane svjetlo svijeta. Na Uskrs, to svjetlo koje je bilo uronilo u zemljinu tamu, iz smrti se vraća da sine uzlaznim putem svoga vječnog sjaja. U crkvi Bezgrješnog začeća Marijina, u Dubravama kod Brčkog, splitski slikar Mile Skračić naslikao je svoje vjerojatno najbolje djelo, četrnaest postaja Križnoga puta. Na svima, tako i na ovom „Skidanju s križa“ – kojim Hrvatska pošta obilježava ovogodišnji Uskrs – podloga je zlato velikoga sunca. Ono, makar nemirnom slikarskom tvari i potezom, napominje apstraktni, beskonačni prostor (više beskonačno trajanje nego prostor) predrenesansnih slika. Svojim otvorenim okom („kom se sakrit ništa ne da“), kao golemom lećom, prati i pamti sva zbivanja na putu što se do danas odvija i ponavlja pred našim očima. Mile Skračić (1933. – 2013.) završio je Školu za primijenjenu umjetnost i Pedagošku akademiju u Splitu, a zatim diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Šime Perića. Dotaknutog duhom informela, zanimala ga je materija kao sadržaj slike, zatim dodir materije i tehnoloških biljega – odnos prirode i civilizacije. Sve ga je na kraju upućivalo na osnovnu pozornicu drame, na ljudsko tijelo, pa je tako i njegov ciklus „Ranjeni krajolici“ zapravo niz pejzaža tijela. A tijelo je onda potražilo svoje čvrste i trajne simbolične kalupe, to jest ulilo se u predloške svetih bića i svetih prizora. U toj sakralnoj tematici Skračić je ostvario niz izvanrednih djela. On je neporecivo modernim idiomom izvršio tradicionalne figurativne zadaće, oblikovao sakralne prizore koji su dojmljivi i čitljivi poput djela starih majstora, a opet djeluju vlastitom redukcijom pojedinosti, zbirnijim pogledom i slobodnim, pa i dramatičnim rukopisom. Posebno Milu Skračića sa starim majstorima veže bogata i izražajna artikulacija scena. Skračić se u dramaturgiji slika nikad nije štedio, i njegovo „sveto kazalište“ raspolaže besprigovornom anatomijom, neiscrpivim repertoarom scenskih pokreta, brižnom režijom, maštovitim kompozicijskim mijenama. Njegov jaki, ali lirski kolorizam prikladno odsijeva na zlatnoj podlozi. Sve se to čita iz ovoga „Skidanja s križa“. Pet likova spušta Isusovo ukočeno tijelo. Možemo se obratiti evanđelistima i za tri lika pretpostaviti tko su: svi spominju Josipa iz Arimateje, a Ivan dodaje i Nikodema. Uz podnožje križa nemoćnu, mrtvu ruku Krista hvata ženski lik – kretnjom i stavom koji upućuju prije na Mariju Magdalenu nego na Isusovu majku. Vješta piramidalna kompozicija, križa, isprepletenih tijela i dviju ljestava, tvori jednu bolnu grudu, bolni grč, koji bi bilo teško podnijeti kad sunce iza svega ne bi pronosilo svoje svjetlosno obećanje. dr. sc. Željka Čorak, znanstvena savjetnica – emerita u Institutu za povijest umjetnosti