USKRS 2024

Biblija za pismene i biblija za nepismene u poticajnom su odnosu. Riječ izaziva različite i neuhvatljive mentalne predodžbe, slika ih precizira i učvršćuje. Možda nigdje taj odnos nije toliko primjeran kao u iluminiranim rukopisima, posebno onima srednjega vijeka. Inicijali, minijature, bordure, ljepota samog pisma ravnaju ritmom čitanja, kao glazbenom kompozicijom, a čitanje pretvaraju u svečanost. Takva jedna minijatura, Raspeće iz Strosssmayerova časoslova, prizor je na ovogodišnjoj uskrsnoj marki Hrvatske pošte. Josip Juraj Strossmayer svoju je zbirku od dvjesto pedeset i šest umjetnina, za koju sam kaže da je u njoj prethodno uživao nekoliko desetljeća, darovao Hrvatskoj – onda Jugoslavenskoj, tj. južnoslavenskoj – akademiji znanosti i umjetnosti. Akademija je osnovana po njegovoj zamisli i njegovim nastojanjem (1866.), a Akademijina galerija bila je značajan element biskupova golemog kulturnog, prosvjetiteljskog, političkog projekta. Otvorena je 9. studenog 1884. godine. U svom programatskom govoru tom je zgodom Strossmayer posebno spomenuo ovaj časoslov kao rijetku dragocjenost. U povodu stotinu i pedesete obljetnice osnutka Akademije izdan je reprint časoslova. U posebnom svesku prate ga opsežna istraživanja dr. Ive Pasini Tržec. Ona je utvrdila da je časoslov nastao u Parizu nakon godine 1491., na samom kraju petnaestog stoljeća, te da mu je glavni iluminator bio takozvani Majstor Jacquesa de Besançona. Strossmayer je časoslov nabavio u Rimu 1877. godine: prekrasna je rukopisna knjiga putovala do Zagreba gotovo četiri stotine godina. Prizor, sveden na mali broj osoba, smješten je u idiličan krajolik na mekoj zelenoj padini brežuljka, s monumentalnim, obzidanim gradom Jeruzalemom u pozadini, s kulama i tornjevima, ali i malim gradskim kućama kosih krovova. Više nego biblijskom oporom krajoliku on odgovara europskom srednjovjekovnom vidiku. Taj prizor nosi u sebi nešto od ideogramske statičnosti, ali i od renesansnog osjećaja prostora, punoće volumena i žive pokrenutosti pojedinih likova. Zapravo je scena emotivno raspolovljena u skladu sa scenarijem: s jedne strane majka Marija i Ivan, učenik koga je Isus najviše volio i koji prema Mariji pruža zaštitničku ruku; oni stoje nijemi i ukočeni, izvan vremena, ne gledajući u smjeru ubijenoga Božjeg sina. S druge strane skupina vojnika, naprotiv, obuzeta je događajem, raspravlja o njemu, gledajući raspetog Isusa i pokazujući prema njemu. Teško je odrediti trenutak u kojemu se radnja zbiva. Isus je već mrtav, tijelo mu je probodeno kopljem, oruđe ubojstva i muke leži razasuto uokolo, ali tama nije nastala po svoj zemlji, nego na vedrom modrom nebu dva nebeska svjetlila, Sunce i Mjesec, u ime svemira istodobno svjedoče o strašnoj smrti na križu. Između emotivne stilizacije i narativnog realizma stoji križ i na njemu mrtav Krist kao simetrala, kao razdjelnica dnevnog i vječnog. Prizor bi se mogao doživjeti i kao ostvarenje dvostrukog duhovnog naboja, onoga baštinjenog srednjovjekovnog i onoga renesansnog. Blagdan Uskrsa posjeduje svoje dvije strane, onu mračnu i onu svijetlu i sjajnu. U neizbježnom kruženju godine, ljudskog života i zemaljskog vremena one se sustižu i izmjenjuju. Uskrsni prizori stoga su bezbrojna, različita viđenja istih zadanosti, iste drame, od samog događaja i njegove težine do samog oslobođenog smisla i njegove lakoće. Sve je to uskrsna baština. A minijatura iz Strossmayerova časoslova dragocjen je dio te baštine kojemu s poštovanjem otvaramo svoja srca i s ponosom ga pokazujemo svijetu. akademkinja Željka Čorak