ZNAMENITI HRVATI 2018 N.K. KURTOVIĆ

Nives Kavurić-Kurtović jedno je od najvećih imena moderne hrvatske umjetnosti. Rođena je u Zagrebu 1938. Otac joj je bio značajan arhitekt, suradnik Le Corbusiera, Zvonimir Kavurić. U kući koju je otac sagradio, na Cvjetnom naselju, proživjela je cijeli život. Tog idealista ljudskih prava i socijalne pravde, kao i njegova brata, ubio je ustaški režim. Po njima je ime dobila, i zatim izgubila, Ulica braće Kavurića. Nives Kavurić-Kurtović, na distanci od svega javnoga, nije se nikad pozivala na te činjenice. Diplomirala je 1962. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Frana Baće. Pet je godina nakon toga bila suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića. Do 1983. živjela je kao slobodna umjetnica, a onda je postala profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1997. bila je redovita članica HAZU. Umrla je u Zagrebu 2016. Bila je ni s kim usporediva, izmičući ma kojoj skupnoj odrednici. Njezin najstvarniji prostor bio je mentalni prostor, koji je slikala i ispisivala bespoštedno otiskujući svoj život. Tako je ostvarila opus koji je autobiografija u najdoslovnijem smislu riječi. Bila je svoj izvor i svoj komentar. Imala je sposobnost vidjeti oblike „prije stvaranja svijeta“, oklijevanje njihova nastanka, njihov bijeg od dovršenosti, njihove beskonačne metamorfoze. U vezi s njezinim slikarstvom ponekad se spominjao nadrealizam. Sve što je, međutim, slikala ili pisala – jer su mediji slike i riječi bili uzajamni i neodvojivi, pa su se crte često odmatale u pismo (autentične književne vrijednosti) – bilo je krajnje „vjerno“. Samo što je ona bilježila nevidljivi svijet unutrašnjosti, plutajući, lebdeći svijet neke plodne vode koja se iz slike bistrila u riječ, i obratno. Boje, nikad sirove, miješane s bijelom, pratile su temperaturu duha, a crta je od nježne lelujavosti do dramatične oštrine bila slikaričin kardiogram. Ljudske i životinjske figure, njihove preformacije i deformacije, punile su bestežinsku sferu, prostor bez dimenzija. U posljednjim crtežima tušem prevladavalo je gusto tkanje crnila, koje je zamijenilo/zanijemilo sve boje. U golemim oslikanim svitcima, dugima desetke metara, „roladama života“, odmatalo se Nivesino vrijeme. Svi njezini likovi iskušavali su međurazmake bića, labilnost emocija, izvrtanja izvjesnosti. Neponovljivi uvidi i oblici, jedinstvena koordinacija ruke i unutrašnjeg svijeta, sloboda asocijacija, organski dijalog dvaju medija, gotovo magično posredovanje dječjeg veselja, trajne začuđenosti i bistre gorčine osiguravaju Nives Kavurić-Kurtović visoko i trajno mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti, u memoriji nacije i u definiciji plemenitijega svijeta. dr. sc. Željka Čorak znanstvena savjetnica-emerita u Institutu za povijest umjetnosti