ZNAMENITI HRVATI 2006. - JOSIP KOZARAC

JOSIP KOZARAC (1858. – 1906.) Josip Kozarac je književnik čije se ime nalazi na stranicama gotovo svih povijesnih udžbenika i pregleda hrvatske književnosti. Rodio se u Vinkovcima 18. ožujka 1858. Rano je izgubio oca, te je brigu za njega u potpunosti preuzela majka. U rodnim je Vinkovcima završio osnovnu školu i gimnaziju. Posebno je zanimanje pokazivao za prirodne znanosti i književnost. Studirao je i završio šumarstvo (1876. - 1879.) pomažući svoje školovanje krajiškom stipendijom, a potom je kao šumar radio u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Rajiću, Jasenovcu i Novoj Gradiški. U Lipovljanima je boravio i radio od 1885. do 1895., da bi potom bio nadšumar u Vinkovcima. Priznat je kao jedan od najboljih šumara, čije su rasprave o šumama bile poznate mnogim znanstvenicima zapadnoeuropskih zemalja i Rusije. Već u mladosti je često bolovao (tifus, sušica, reumatizam, gluhoća). Umro je u Koprivnici 22. kolovoza 1906. Među njegovim djelima svakako treba spomenuti Priče djeda Nike (1880.), romane Mrtvi kapitali (1890.), Među svjetlom i tminom (1891.), pripovijetku Tena (1894.), Tri ljubavi (1894.) i psihološku studiju Oprava (1899.). Zasigurno najtipičnija pripovijetka Josipa Kozaraca je Slavonska šuma (1888.), koja svojim profinjenim literarnim zapisima neke kritičare podsjeća na pjesmu u prozi (B. Inhof). Gotovo svi oni koji pišu o Slavonskoj šumi imenuju je «čudesnom tvorevinom» koja je na najbolji način prikazala protkanost Kozarčeva bića slavonskim krajobrazom, kao i utkanost prirodnoga ozračja u strukturu njegova bića. Slavonskom šumom personificirana je ustrajnost, postojanost i mirnoća slavonskoga čovjeka koji svim vremenima usprkos ima dovoljno snage i energije duha za novi početak. Socijalna tematika u drugim Kozarčevim prozama iskazana je kroz susret domicilnoga stanovništva s došljacima, a čita se u romanima Mrtvi kapitali i Među svjetlom i tminom. Pripovijetkom Tena, kroz ženski naslovni lik, Josip Kozarac i opet piše o Slavoniji, simbolično ističući prirodnu/žensku ljepotu koja svojom zanesenošću te ljudskom naivnošću i željom za ugodom biva uništena i izložena patnjama. Metaforički gledano Tenin način instinktivnoga preživljavanja predstavlja pokušaj kojim se želi naglasiti promjena ne samo u privatnim odnosima već i u pripadajućem slavonskom socijalno-političkom prostoru. Vrlo pažljivo vođena fabula ove pripovijetke ocrtava moralnu paradigmu lika i slavonskoga prostora, koji ipak naposljetku uspijeva prikupiti snagu i rehabilitirati se nakon gotovo potpuna potonuća. Regionalni elementi pripovijetke očituju se u jeziku, mentalitetu likova, gospodarskim odnosima u slavonskome selu, kao i kroz etičko-moralnu preobrazbu slavonskog sela i seljaka nastalu kao posljedica društvenih promjena. Treća faza Kozarčeva stvaranja uvodi ga u modernizam, pa je na tome tragu i napisao novele Donna Ines (1890.), Mira Kodolićeva (1895.), Oprava, kao i mladenačke uspomene naslovljene Tri ljubavi. Vezna nit među njima je autorovo nastojanje za psihološkim modeliranjem likova čiji su postupci određeni unutarnjim htijenjima, žudnjama i čežnjama. Svojim pripovijetkama i romanima Josip Kozarac nastojao je razviti osobnu poetiku stalnog identificiranja čovjeka i prostora. Helena Sablić Tomić