ZNAMENITI HRVATI 2006. - LJUBO KARAMAN

LJUBO KARAMAN (1886. – 1971.) Spoznaja o vrijednosti domaće spomeničke baštine rasla je sa stasanjem i agilnošću hrvatskih povjesničara umjetnosti, a među njima Ljubo Karaman zauzima osobito istaknuto mjesto. Rođeni Splićanin, diplomirao je na studiju povijesti umjetnosti u Beču 1910., a na istoj je katedri i doktorirao 1920. tezom o romaničkom kiparstvu u Splitu. Za njegovo znanstveno formiranje bitno je pohađanje i kreativno slijeđenje tzv. bečke škole, u svoje vrijeme najnaprednije i najsolidnije strukovne grupacije, s vrhunskim autoritetima kao što su Dvorak, Riegl i Strzygowski. Poštivanje svojih uglednih profesora i uzora, pa i zahvalnost za primljene pobude nisu spriječili Karamana da se slobodno i kritički odnosi prema nekim njihovim tezama, posebice u interpretaciji dalmatinskih spomenika. Unijevši u svoja tumačenja bolje poznavanje podataka i konteksta, on je otprve težio traženju specifičnih svojstava umjesto gotovih formula i shema. Knjigom «Iz kolijevke hrvatske prošlosti» (1930.) polemički se osvrnuo na neprimjereno vezivanje naših ranosrednjovjekovnih crkvica i skulpture uz germansku, sjevernjačku tradiciju te je smjelo afirmirao originalnost i autentičnost starohrvatske arhitekture unutar okvira europske predromanike. Uz niz specijalnih studija i istraživanja, posebno iz dalmatinskog okružja (gdje je desetljećima radio kao konzervator, do 1941.), uslijedilo je razdoblje pisanja sinteza. Nakon što je napisao «Umjetnost u Dalmaciji XV. i XVI. vijeka» (1933.) još jednom je sumirao stečena nova iskustva «Pregledom umjetnosti u Dalmaciji» (1952.). Preselivši se radno u Zagreb, prvi se odlučio panoramski prikazati srednjovjekovnu umjetnost sjeverne Hrvatske i Slavonije (1948. - 1950.), a zatim je nastala njegova istovrsna obrada problematike likovnog srednjovjekovlja Istre (1949.). Živo prateći svu znanstvenu i stručnu publicistiku, učestalo je reagirao s potrebom dopunjavanja, produbljavanja ili ispravljanja spoznaja. Kao nitko prije njega Karaman nas je naučio objektivno cijeniti i bez kompleksa uklapati naše autohtone vrijednosti u univerzalni povijesnoumjetnički prostor, a također je bez presedana što je hrvatsku baštinu tretirao kao cjelinu. Pritom nije riječ samo o istaknutim vrhuncima kao što su Radovan i Buvina, Dioklecijanova palača ili Šibenska katedrala - kojima je posvetio uzorne monografske radove - nego i o manje znanim, često zanemarenim i zapuštenim likovnim ili graditeljskim ostvarenjima, koja je u svojoj zaštitarskoj praksi dobro upoznao. Krunu njegovih teorijskih dometa predstavlja knjiga (testamentarnog karaktera) «O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva» (s podnaslovom «Problemi periferijske umjetnosti»). Razvrstavši građu u tri kruga (provincijalno, granično, periferno) obogatio je pojmovni instrumentarij struke, no – još važnije – pritom je ukazao kako i rad izvan dominantnih stilskih središta može rezultirati slobodom i bogatstvom stvaralačkih rješenja, čime se odlikuju upravo mnogi hrvatski spomenici. Znanstvenom ozbiljnošću i utemeljenošću Ljubo Karaman je stekao ugled modernog obnovitelja hrvatske povijesti umjetnosti, što nijedan od njegovih nasljednika ili sljedbenika – iako različitih pristupa i različitih pojedinačnih stajališta – nije želio ni mogao dovesti u pitanje. Tonko Maroević