ZNAMENITI HRVATI 2006. - VANJA RADAUŠ

VANJA RADAUŠ (Vinkovci, 1906. – Zagreb, 1975.) autor je brojnih djela u našoj novijoj hrvatskoj modernoj povijesti. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a Majstorsku radionicu je vodio od 1950. godine. Sva njegova zvanja i zanimanja (kipar, grafičar, crtač, pjesnik, pisac o starijim spomenicima Slavonije...) upotpunjuju sliku gotovo nemirna, a i znatiželjna odnosa prema svijetu, kao i prema vlastitu stvaranju. Riječ je o jednome nemirnom umjetniku, stilski nekoegzistentnom opusu koji – i prije i sada – izaziva nedoumice i različite ocjene. I premda je smatran članom hrvatskoga kiparskog «trijumvirata» (zajedno s Augustinčićem i Kršinićem), Radauš se teško mogao vezati uz bilo koju generacijsku ili stilsku obitelj. Bio je i izvan postojanoga monumentalizma Augustinčića i senzualne i lirske mekoće Kršinića i njihove pokatkada morfološke zadrtosti – što posebice vrijedi za Augustinčića. Utapajući u stvorena djela svoje vlastite sumnje i strahove, Radauš je o sebi stvorio sliku iznenađujućeg i kontradiktornog umjetnika koji je bio trenutak na jednoj trenutak na drugoj zadaći što je kod interpreta, kritičara i pisaca ponekad izazvalo i nedoumice i oštre (negativne) reakcije, ali i brojne pohvale. U svakom slučaju Vanja Radauš ostaje najprovokativnijim problemom i interpretativnim izazovom hrvatskoga kiparstva prošloga stoljeća. On je po dinamici promjena (tema, načina, materijala i sl.), znatiželji, mašti i fantaziji te sklonosti eksperimentiranju bio vizionarski tip (Jung). Riječ je o osobnosti zaokupljenoj grozničavim, pa i neurotičnim te naglim promjenama teme, načina i rješenja. U najbolje i najsretnije trenutke Radauševa opusa treba ubrojiti njegove kiparske cikluse (Tifusari, Čovjek i kras, Portret našeg čovjeka i dr., kao i medaljerske radove i grafičke mape (Dance macabre, Mi pamtimo i dr.) Posebice treba spomenuti njegov kiparski ciklus Panopticum croaticum (1959. – 61.) s likovima najvećih i tragično preminulih hrvatskih velikana (V. Karas, S. Raškaj, J. Račić, A. G. Matoš i dr.). Autor je brojnih bista i poprsja (Majstor Radovan, Đ. Šaković, Ćiro Truhelka, Franjo Kuhač i dr.), kao i brojnih spomenika u javnim prostorima, primjerice Petrica Kerempuh na tržnici Dolac u Zagrebu. Kod Vanje Radauša treba ukazati na koncept umjetničkoga življenja i umjetničkoga ponašanja zbog kojega je Radauš – izvan sigurnosti svojih generacijskih kolega – bio najmoderniji i najzanimljivijim duhom hrvatskoga kiparstva XX. stoljeća. On je našao stil ponašanja, premda ne i uvijek stil svoje umjetnosti, potvrđujući svoju nemirnu stvaralačku narav. Stoga širina njegovih interesa i raznorodna rješenja otkrivaju čovjeka koji je potvrdio Gombrihovu misao da danas ne postoji umjetnost nego umjetnik. Jednom riječju, Radauša treba sagledati u cjelini njegovih sretnih i manje sretnih rješenja; primjerom modernog i stvaralački znatiželjnoga duha koji se, tražeći nove izražajne i sadržajne mogućnosti, usudio krenuti brojnim putevima. Ive Šimat Banov