125. OBLJETNICA RIJEČKOGA ELEKTRIČNOG TRAMVAJA

U drugoj polovini 19. stoljeća Rijeka sve više poprima obrise velikoga lučkog i industrijskog središta, a 1873. nova željeznička pruga, koja će stići iz Zagreba, najavit će „zlatno doba“ koje će trajati sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata. Naglom urbanizacijom uz obalu nastoji se povezati rubne četvrti sa središtem grada kočijama i omnibusima, ali unatoč tomu, općina sve više razmišlja o uvođenju tramvaja kao moderne alternative. Tako već 1875. pristiže ponuda iz Londona kojom se predlaže uvođenje tramvaja na parnu vuču, što općina odbija. Petnaestak godina poslije tema ponovno postaje aktualna, pa općina 1892. raspisuje novi natječaj. Među pristiglim ponudama najzanimljivija je bila ona baruna Oscara Lazzarinija koji je predložio uvođenje konjskog tramvaja. Općina pristaje na njegovu ponudu, no ubrzo i mijenja uvjete te nalaže da se projekt prilagodi tako da se odmah uvede električni tramvaj. Konačno je na četiri kilometra dugoj pruzi od Fiumare do tvornice torpeda 7. studenog 1899. na prvu svečanu vožnju krenulo 8 tramvajskih kola iz spremišta na Školjiću. Cijena karte iznosila je 10 soldi, a tramvaj je prometovao od 7 do 22 sata. Radni uvjeti vozača i konduktera u prvim godinama bili su teški, te bi često premoreni upravljali tramvajima u smjenama koje bi trajale i po 15 sati zbog čega je dolazilo i do nesreća. Tijekom Prvoga svjetskog rata tramvaj prometuje u financijskoj neizvjesnosti, ali se zato u poslijeratnom optimizmu ubrzano ulaže u njegovu obnovu. Unatoč tomu, u Rijeci se od 1930. uvodi sve više autobusnih linija, a već 1935. počinje se razmišljati o uvođenju trolejbusa umjesto tramvaja. Početkom Drugoga svjetskog rata broj putnika zbog potreba vojne industrije sve više raste, a tramvaj je tijekom većeg dijela ratnih godina bio jedino javno prijevozno sredstvo u gradu. Zbog neodržavanja kola i pruge tramvaj kraj rata dočekuje u teškom stanju. Iz Zagreba je zato dopremljeno nekoliko zamjenskih kola, a iz Beča se naručuju nove tračnice koje zbog nedostatka stručnih radnika nikad nisu ugrađene. Tramvaj je u konačnici proglašen previše financijski dvojbenim i nerentabilnim, te je prije uvođenja trolejbusa svoju posljednju vožnju imao u lipnju 1952. nakon 54 godine vjernog služenja građanima Rijeke. Jan Mark Novalija, bacc. oec. konzervacije-restauracije metala