1600. OBLJETNICA SMRTI SV. JERONIMA

Sveti Jeronim (347. – 30. IX. 420.), zaštitnik Dalmacije, crkveni je naučitelj: u Katoličkoj Crkvi to je najviši mogući status. Najpoznatiji je po cjelovitom prijevodu Biblije s grčkog (Evanđelja) i hebrejskog (knjige Staroga zavjeta) na latinski jezik: po takozvanoj Vulgati. Bez tog njegovoga prijevoda, koji je Sveto pismo učinio široko dostupnim, teško je zamisliti povijest europske kulture i civilizacije. I u samoj povijesti prevodilaštva taj je prijevod prekretan, jer je metodologiju mrtve doslovnosti razvio u potragu za živim smislom. Sveti Jeronim posebno je važan za Hrvatsku. U djelu „De viris illustribus“ sam je napisao da je rođen na razmeđu Dalmacije i Panonije, u Stridonu, za koji se do danas ne zna gdje se nalazi. Ostaje činjenica da je rođen na današnjem hrvatskom tlu, a to ga je od srednjega vijeka inkorporiralo u hrvatsku povijest. Bio je smatran i autorom glagoljice, mimo ćirilometodske tradicije, što je osnaživalo hrvatski identitet; a Katolička Crkva nije osporavala takvu Jeronimovu ulogu i priznavala je narodno pismo i jezik u bogoslužju, na taj način čvrsto vežući hrvatske krajeve uz zapadno kršćanstvo. Glagoljaši, a zatim hrvatski humanisti, intenzivno su prevodili Jeronimova djela i pisali o njemu. „Anjelske kriposti“, dvanaesteračka legenda o svetom Jeronimu, pripisuje se Marku Maruliću. Iz humanističke internacionale potječe i europsko prihvaćanje svetog Jeronima u hrvatskom kontekstu. Sveti Jeronim, jedan od najobrazovanijih i najslavnijih ljudi svoga vremena, bio je prkosne naravi i nemirna života. Pripisuje mu se glasovita rečenica: „Parce mihi, Domine, quia dalmata sum“ („Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac“). Još kao dječak došao je iz Dalmacije u Rim i stekao odličnu, na antičkim autorima zasnovanu naobrazbu, koju je preobrazio u kršćanskom duhu. Putovao je u Galiju, u Trier, živio u Akvileji, u Antiohiji, trapio se u Halkidskoj pustinji gdje je zaređen za svećenika („Bojao sam se i svoje ćelijice jer je ona poznavala moje misli…“). Radio je u carigradskim bibliotekama gdje ga je sveti Grgur Nazijanski oduševio za znamenitog pisca i teologa 3. stoljeća Origena; i s mrtvim Origenom uspio se kasnije posvaditi. S trideset i devet godina postao je kardinal; papa Damaz uzeo ga je za tajnika i povjerio mu strukturiranje bogoslužja. Nakon Damazove smrti bio je kandidat za papu, ali ga je onemogućila zavist klera (u „Zlatnoj legendi“ slikovito se navodi kako su mu podmetnuli žensku odjeću i tako ga javno osramotili). Otišao je opet na Istok, u Betlehem, osnovao dva ženska i jedan muški samostan, trideset godina pisao značajne komentare Svetom pismu, povijesna djela, brojne knjige o teologiji, estetici i redovništvu. Njegova rečenica „Ja se bojim svih sigurnih stvari“ svakako ga kvalificira kao našeg intelektualnog suvremenika. Osnovao je također govorničku školu za djecu, brinuo se za izbjeglice koji su za provale Vandala iz Rima bježali u Svetu zemlju. Umro je iscrpljen, osamljen i slijep, a sam je sebi priredio grob na ulazu u špilju za koju se pretpostavlja da je u njoj počivao Krist. Još za života sveti Jeronim postao je mit i legenda. Najljepša i najpoznatija priča o njemu jest ona o lavu kojemu je izvadio trn iz šape i koji ga je poslije vjerno pratio. S tim lavom stoljećima su ga slikali najglasovitiji europski umjetnici, a najljepši je možda ciklus Vittorea Carpaccia u hrvatskoj bratovštini San Giorgio degli Schiavoni u Veneciji. Sveti Jeronim pojavljuje se međutim i kao isposnik s Biblijom i lubanjom, ali i kao kardinal u svečanom ornatu. Tako ga je predstavio i Jacopo Tintoretto na slici u korčulanskoj katedrali, kojom Hrvatska pošta na svojoj marki obilježava tisuću i šestotu obljetnicu Jeronimove smrti. akademkinja Željka Čorak