800. OBLJETNICA FRANJEVAČKOG REDA

Motiv: sv. Franjo Asiški na slici Celestina Medovića, glavni oltar zagrebačke crkve sv. Franje na Kaptolu Svetac kojeg poznajemo pod imenom Franjo Asiški rođen je kao Giovanni Bernardone godine 1182. u građanskoj asiškoj obitelji. Prema majčinu franačkom podrijetlu dobio je nadimak Francesco. Do 24. godine živio je prosječnim životom svojih imućnih vršnjaka. Kristove riječi, da popravi Njegovu kuću, koje je čuo u crkvici sv. Damjana, unijele su korjenite promjene u Franjin odnos spram života. Promjenom dotadašnjih navika počeo je činiti pokoru i živjeti u osami i molitvi. Postupno su mu, od 1205. do 1209., pristupali istomišljenici, pa se u Franji rađala predodžba o idealnom životu. Osjetio je potrebu da te zamisli, stečene iskustvom, odobri Crkva, te je sastavio i papi Inocentu III. s jedanaest drugova 16. travnja 1209. predstavio nacrt za život svoje zajednice pokornika, koja je već poprimala obilježja reda. Papa je, tada doduše samo usmeno, odobrio taj način života Franjina malog bratstva, koje se napose nakon potvrđenih Pravila (1223.) proširilo cijelim svijetom. Nasljedovatelji Franjini rano su došli na zagrebački Kaptol. Prema predaji koju je, koliko je poznato, prvi zabilježio poznati renesansni povjesničar franjevačkog reda o. Francisco Gonzaga govorilo se “da je zagrebački samostan osnovan u vrijeme bl. Oca Franje, a isti ga je Otac – kao što neki hoće – pohodio osobno”. Franjini su se sljedbenici doista još prije 1242. nastanili nedaleko od zagrebačke stolne crkve. Gotička obilježja dugog svetišta crkve sv. Franje potvrđuju starost crkvenog objekta te ujedno obilježavaju sjevernu granicu samostana. S juga je samostan zaključen omanjom kapelicom posvećenom istomu svecu. Prema predaji ta se kapelica, u XVII. stoljeću bogato urešena freskama s prizorima iz svečevog života, nalazi na mjestu kućice koju je zagrebačka građanka Katarina Galović podarila bratu Franji i njegovoj subraći. Na oltaru te kapele je slika sv. Franje koji zajedno s anđelčićem drži otvoren svezak s čitljivim naslovom: Regula et Vita Fratrum Minorum. Prikaz je to baroknoga vatikanskog kipa iz godine 1725., a tematski se poklapa s ovogodišnjom proslavom osamstote obljetnice odobrenja Franjina bratstva. I u svetištu gotičke samostanske crkve nalazi se na oltaru slika svetog Franje. Iz nje snažno zrači autorovo poznavanje sveca i života vođenog prema njegovim Pravilima. Autor joj je hrvatski slikar Celestin Medović (1857. – 1920.), i sam franjevac, rođen u Kuni na Pelješcu i školovan za svećenika u samostanu Male braće Dubrovniku. Nadarenom je mladiću bio omogućen studij slikarstva u Rimu, pozivu kojem je posvetio svoj život. Već je u Italiji slikao po franjevačkim samostanima, a studij je nastavio u Münchenu oblikujući vlastiti stil. Do dolaska u Zagreb (1895. – 1907.) ujedinio je na svoj način obilježja talijanskog akademizma i minhenskog manirizma, ali s prigušenom osjećajnošću u obradi tada modernih društvenih i političkih prizora. No od njih se bitno razlikuju teme i likovi koji su mu bliski i u koje dublje ponire, što se napose vidi na ranim zagrebačkim djelima – na portretu njegove majke i na svetačkim likovima među kojima se ističe ova slika sv. Franje Asiškog. Franjevačka naobrazba i osobna uživljenost u franjevački način života omogućili su Medoviću da nam iz dubina svoje osjećajnosti nadareno i toplo podari svojeg sv. Franju. To je skromni utemeljitelj Reda manje braće, koji je odbacio način života svojih suvremenika. Od doživljaja susreta s Kristom u crkvici sv. Damjana prepustio se Kristovu vodstvu sve do trenutka u La Verni kad se toliko približio svojem uzoru da je bio nagrađen presvetim ranama na vlastitom tijelu. Krista je slijedio uživljavajući se u njegov način življenja – življenja davanjem. Govorilo se da je sličan Spasitelju, ali to nije bila puka fizička sličnost, to je bilo potpuno duhovno suobličenje s Učiteljem kojeg je nasljedovao. Zagasitim sivo-smeđim tonovima, bitno različitim od svojih oslika velikih zagrebačkih dvorana, Medović je predstavio Franju kako kleči u imaginarnom prostoru, sav zanesen, uz rastvorenu knjigu koja više ne privlači njegovu pozornost. On sada raširenih ruku upire pogled u vitko drvo križa. Neosjetljivo oko prosječna promatrača jedva će zamijetiti mlaz svjetla koje se diskretno probija do svečevoga zanesenog lica i njegovih raširenih ruku blistajući na lepršavim listovima rastvorenog sveska, vjerojatno Pravila, i ožarujući cijelu sliku. To je svjetlost božanskog nadahnuća što ga slikar želi posredovati pomnjivu motritelju. Marija Mirković