400 GODINA HVARSKOG KAZALIŠTA

Hvarskim se kazalištem opravdano ponosi sredina koja ga je stvorila, a zbog njegova komunalnoga karaktera i vrlo ranog postanka predstavlja iznimno vrijedan domet hrvatske kulture. Važno je shvatiti kako se u ambijentu što je u kasnom renesansnom razdoblju stvorio dramska djela Hanibala Lucića, Marina Gazarovića i Martina Benetovića te dao crkvena prikazanja upravo spomenutoga Gazarovića, Jure Žuvetića, Sabe Mladinića i ono pripisano Petru Hektoroviću osjetila realna potreba za reprezentativnim mjestom scenskog izvođenja i društvenog okupljanja. Uz Dubrovnik, hvarski je krug pisaca imao najviše sklonosti za komunikaciju s publikom, a podizanje mjesta kazališnog izvođenja dobrodošlo je u trenutku pomirenja vlastele i puka, nakon razdoblja jakih društvenih nemira. Utoliko treba istaknuti činjenicu da je hvarska inicijativa za osnivanjem kazališta zajednička, komunalna, dok su svi ostali rani poznati europski primjeri (Vicenza, Sabionetta, Parma) plod i rezultat individualne, privatne plemićke dokolice i zabavljanja.
Oko datiranja u 1602. godinu („drugu godinu mira“) bilo je diskusija i sporenja, a temeljno se svjedočanstvo zasnivalo ponajviše na pohvalnoj pjesmi Antuna Matijaševića Karamanea iz 1712. godine. No nakon arhivskog otkrića Nikše Petrića pouzdano je potvrđeno postojanje i djelovanje kazališta u XVII. stoljeću, a arhitektura uređenog arsenala, sa svečanim stražnjim ulazom i reprezentativnim natpisom, upravo jamči da gradnja ovog objekta nije bila namijenjena tek praktičnoj funkciji smještanja i popravljanja brodova, nego baš potrebi za svečanim okupljanjem u svrhu sudjelovanja u kazališnom činu. Po datumu je dakle hvarsko kazalište treće u čitavoj Europi, a po svom duhu i karakteru sasvim jedinstveno te u kontinuitetu sve do danas čuva zanos amaterskog, zaljubljeničkog bavljenja scenskim umijećem i gledališnim sudjelovanjem.
 
Tonko Maroević