400 GODINA KAPUCINA U HRVATSKOJ

Motiv: kapucin i sv. Leopold Mandić pod arkadom crkve Gospe Lurdske u Rijeci Red manje braće kapucina (lat. Ordo fratrum minorum Capucinorum, OFMCap) nastao je reformom franjevačkog reda kao treći samostalni ogranak prvog reda sv. Franje Asiškog. Osnovali su ga M. da Bascio i L. da Fassombrone radi održavanja izvornog «Pravila» Franje Asiškog. Potvrdu novog Reda dao je 1528. papa Klement VII., a vlastitoga generalnog ministra (poglavara) Red dobiva 1616. za vrijeme pape Pavla V. Sjedište kapucina je u Rimu. Nose smeđe odijelo sa šiljastom kukuljicom (kakvo je navodno nosio sv. Franjo). Tijekom povijesti braća kapucini, obilježeni kao red koji vodi iznimno kontemplativan život, razvili su raznolik apostolat među različitim društvenim slojevima. Prihvatili su pastoralno djelovanje kao i dušobrižništvo, izobrazbu i misionarstvo, pa su bili važna poluga katoličke reforme 16./17. stoljeća. Naime, nakon 1574. papa Grgur omogućio je širenje Reda izvan granica Italije, kad počinje njihova snažna propovjednička i misionarska djelatnost. Dolazak kapucina u Hrvatsku vezuje se izravno uz osnutak kapucinskog samostana u Štajerskoj 1600., odnosno nastanak Štajerske provincije 1608. godine. Službeno, prvi put kapucini stižu u hrvatske krajeve 1610., najprije u Rijeku, gdje osnivaju i počinju graditi samostan, a potom se samostani počinju osnivati u Zagrebu 1618., Splitu 1691., Varaždinu 1699., Osijeku 1703. i Karlobagu 1710. godine. Razdoblje od 1625. do 1789. naziva se još i zlatnim dobom Reda jer tad počinje intenzivno širenje kapucina i u druge hrvatske gradove. Osamnaesto stoljeće označilo je početak stagnacije zvanja i raspuštanje brojnih samostanskih zajednica. Kao početak nove faze u razvitku hrvatskih kapucina bilježi se 1824. godina. Te godine Redu pristupa šesnaestogodišnji mladić, Juraj Bedenik iz Koprivnice, koji dobiva ime fra Angelik. Naime, 1845. fra Angelik postaje kustodom Hrvatsko-primorske kustodije za koju je 1874. ishodio uzdignuće u rang provincije. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovom inicijativom u veljači 1904. počinje gradnja crkve Gospe Lurdske prema projektu arhitekta Giovannija Marije Cureta. Donji dio crkve dovršen je 1908. i posvećen Mariji Tješiteljici Duša u Čistilišta. Konačni izgled pročelje gornje crkve dobilo je 1929. prema projektu riječkog arhitekta Cornelija Budinicha. U gornjoj je crkvi poznati riječki slikar Romolo Venucci uspješno izveo stropne slike i dekoracije. Kiparsku dekoraciju na pročelju izradili su venecijanski kipar Urbano Bottasso i riječki klesar Antonio Marietti. Zvonik, koji se trebao uzdizati iznad glavnog pročelja, nije realiziran. Cjelokupna građevina, kvalitetna neosrednjovjekovna arhitektura, jedinstvena je na širem području Rijeke i regije. U to su doba na inicijativu fra Bernardina Škrivanića osnovane i moderne tiskare «Miriam», «Kuća dobre štampe». Riječki samostan postaje središnje mjesto hrvatskog katoličkog pokreta na čelu s krčkim biskupom Antonom Mahničem. Godine 1967. tadašnja kapucinska Ilirska provincija, koja je okupljala slovenske i hrvatske samostane, podijeljena je na hrvatski i slovenski komesarijat, odnosno povjerenstvo. Nedugo nakon toga, 1974., generalni ministar Reda, fra Pashal Rywalski, proglasio je hrvatski komesarijat samostalnom provincijom. Od tada pa sve do danas Hrvatska kapucinska provincija pod zaštitom je sv. Leopolda Mandića i obuhvaća samostane u Zagrebu (sv. Mihael i sv. Leopold), Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu, Splitu i Dubrovniku. Obilježavanje 400 godina od dolaska kapucina u Hrvatsku iznimno je važna obljetnica u hrvatskoj kulturnoj povijesti te predstavlja znamenit i važan element hrvatskog identiteta uopće.